· Slovo o autoru
· Kako je nastao grad
· Rudnik
· Termoelektrana Kakanj
· Tvornica cementa
· Načelnici/predsjednici općine
· Zaslužni Kakanjci
· Privatni biznis
· Generacija četrdesetih
· Vjerski objekti
· Spomenici
· Zgošćanski stećak
· Čitaonica i biblioteka
· Dom kulture
· FK "Rudar"
· Željeznička pruga
· Motel "Sretno"
· Rudarska glazba
· Pijaca
· Novinarstvo i novinari
· Između rata i mira
· Pozitivni i negativni stereotipi

  FK "RUDAR"

U stogodišnjoj povijesti grada njegove trajno prepoznatljive vrijednosti su, besumnje, ugalj, koji je determinirao i sve ostale osobenosti, te Fudbalski klub "Rudar". Ova dva pojma pronijela su ime i slavu Kaknja, ne samo u zemlji već i van njezinih granica.

Kao što je ugalj bio i ostao prva i najstarija osnova na kojoj su nicale, razvijale se i postale poznate mnoge kakanjske vrednote, FK "Rudar" je u sportskom životu grada bio prvi i sve vrijeme ostao sinonim Kaknja. Nastao u trećoj deceniji prošlog stoljeća, on će rasti, razvijati se i dostizati visoke domete, te najčešće biti i najuspješnije sportsko društvo.

Nema pouzdanih podataka ko je u Kakanj donio prvu nogometnu loptu, ali se zna da su 1928. godine FK "Rudar" osnovali rudari, dajući mu naziv i simbol prvoga i osnovnog zanimanja Kakanjaca. Iako je zabilježeno da je 6. juna 1928. osnovan Radničko-sportski klub "Rudar", u analima kluba stoji da je 17. juna 1928. poglavaru Sreza visočkog (kome je teritorijalno pripadao Kakanj) poslana "zamolnica" da potvrdi pravila novoosnovanog kluba. Potpisnici zamolnice bili su u ime Radničke kulturno-prosvjetne sekcije "Sretno" i Radničkog-sportskog kluba "Rudar" Rudolf Potušek, predsjednik, Anto Lukić, tajnik, i Emil Majer, blagajnik. U pravilima se navodi da je osnovni cilj kluba bilo unapređenje sporta radom raznih sekcija.

Kako će vrijeme kasnije pokazati, Kakanjci su najviše voljeli nogomet i prema njemu imali najviše afiniteta, te ga je tako i bilo moguće njegovati i razvijati, a njime otkrivati i odgajati talente, od kojih će (tokom decenija) nekoliko njih postati i reprezentativcima.
Nogomet je prvih decenija 20. stoljeća predstavljao najpopularniju igru i zabavu. Dok su talentovani i oni drugi manje nadareni igrali se loptom, najveći broj Kakanjaca je uživao u gledanju te igre, navijajući strastveno za svoje zeleno-crne ljubimce.

Prva zvanična utakmica odigrana je sa "Jadranom" iz Visokog, da bi potom uslijedila redovna takmičenja u raznim ligama. "Rudar" je bio i ostao jedini, najčešće glavni nogometni tim u gradu i sve je bilo njemu podređeno, mada su posljednjih decenija proteklog stoljeća kuglaški klub, pa košarkaški i odbojkaški nosili primat i slavu nad njim. Najviše gledalaca, ipak, uvijek su uspijevali privući nogometaši.

Takmičeći se u raznim ligama, "Rudar" je prve značajnije domete postigao u sezoni 1953/54. godine, posebno se ističući u efikasnosti. Protivnici su pobjeđivani sa dvocifrenim zbirom golova u mreži (brezanski "Rudar" je pobijeđen sa 14:1, a "Kiseljak" sa 13:0). To je razdoblje kada su Kaknjaci pobjeđivali i sarajevski "Željezničar" i druge velike timove. Potom je nastupio period promjenljive forme kakanjskih nogometaša, da bi jedno od dva zlatna doba uslijedilo 1958. godine. To je vrijeme kada je "Rudar" u regiji - sa "Lokomotivom" iz Metkovića i "Zenicom" (današnji "Čelik") - najuspješniji tim i s njima razigrava za ulazak u Drugu saveznu ligu. Prvo je nadigrana "Lokomotiva", onda je uslijedila utakmica za historiju. U završnici je u Kaknju 17. augusta 1958. godine pobijeđena "Zenica" rezultatom 1:0 i golom Alojzija Šimunca. Bio je to do tada najveći uspjeh kakanjsih nogometaša.


Ekipa "Rudara" koja je 17. augusta 1958. godine pobijedila "Zenicu" rezultatom 1:0

Kuriozitet je bilo što je u Kaknju tada "preko noći" nikao travnati teren, svlačionica i tribine, što je bio uvjet za takmičenje u Drugoj ligi. Pobjedu su izvojevali ovi igrači: Dragec Župančić, Ivan Hornung, Salem Merdanović, Anto Duvnjak, Srećko Šimunac, Alojz Šimunac, Slavko Vlajčić, Jozo Vuletić, Zoran Bešlić, Predrag Spasojević i Dobro Đurđević. No radost Kakanjaca trajala je samo tri takmičarska kola jer je zbog afere u vezi sa "Lokomotivinim" igračem Pilipovićem "Rudar" kažnjen izbacivanjem iz Druge lige i prelaskom u niži rang takmičenja.

Drugi zlatni period u historiji "Rudara" i ujedno najveći domet uslijedio je u sezoni 1971/72. godine kada u Drugoj ligi Kakanjci zauzimaju drugo mjesto (iza "Budućnosti") i razigravaju za ulazak u Prvu ligu tadašnje Jugoslavije. U Kaknju su, međutim, poraženi od Bora sa 3:1, a u gostima sa 4:1. U ovim susretima za "Rudar" su nastupali: Tolić (Kosar), Subotić, Kulović (Lukić), Gafurović, Stojić (Erešić), Spasojević, Karahasanović, Bloudek (Bektašević), Marković, Kogoj i Hafizović.

Kakanjski nogometaši su postizali i velike uspjehe u Kupu maršala Tita. U 1961. godini bili su najbolji u predtakmičenju i pošto su pobijedili "Dubrovnik", ušli su u šesnaestine, izgubivši od OFK "Beograd" sa 3:0. Odmah u narednoj godini "Rudar" ponavlja prošlogodišnji uspjeh i za protivnika dobija zagrebački "Dinamo", koji u Kaknju pobjeđuje zeleno-crne rezultatom 4:0.

Trebalo je, međutim, da prođe 11 godina pa da "Rudar" ponovi uspjeh u Kupu (1973. godine), pobijedivši u osmini finala (na penale) "Sarajevo" 5:4 da bi u sljedećem kolu bio deklasiran od "Maribora" rezultatom 3:1. Naredni veći uspjeh "Rudar" bilježi u spomenutom kupu 1982. godine kada ga u osmini finala (na penale) pobjeđuje "Olimpija" iz Ljubljane, te 1983. u šesnaestini biva poražen od Sarajeva 3:0.

Kakanj je sve vrijeme bio pravi rasadnik nogometaša. Mnogi su se, zahvaljujući svom talentu u igranju nogometa, otisnuli u neke najveće klubove u zemlji, a kasnije i u inozemstvo. Prvi Kakanjac koji je prešao u neki veliki klub bio je Srećko Šimunac, zaigravši u "Sarajevu", a kasnije su profesionalne ugovore potpisali još i Izet Džafić i Vitomir Đurđević sa zeničkim "Čelikom".

U plejadi najvećih kakanjskih nogometaša nesporno prvo mjesto pripada Ivanu Hornungu, rasnom strijelcu koji je u Kakanj došao iz banovićke "Budućnosti". On je ujedno i prvi Kakanjac koji je igrao u reprezentaciji Bosne i Hercegovine. Bilo je to 1949. godine u meču sa Makedonijom.

Trag koji je Ivan Hornung, zvani Stari, ostavio u historiji kakanjskog nogometa, pa i uopće za značaj grada, zaslužuje da se o tome nogometašu - koji je bio i trener, ali i svestrani sportist (odbojkaš, gimnastičar i kuglaš) - kaže nešto više. U Kakanj je došao nakon završetka Drugoga svjetskog rata, i to po nagovoru Egona Jenka, i otada "Rudar", zahvaljujući upravo njemu, naglo počinje svoj uspon. Kruna toga uspjeha je uslijedila 1958. godine ulaskom kakanjskih zeleno-crnih u Drugu ligu. Svojim korpulentnim izgledom, znanjem, snagom i upornošću znao je prihvatiti svaku loptu u protivničkom šesnaestercu i uputiti je iza golmanovih leđa, ali isto tako i dodati loptu suigračima koji su iz neposredne blizine pogađali protivničku mrežu. Kada bi primio loptu oko centra igrališta, svojim driblinzima i pohodom ka protivničkom golu dizao je navijače na noge, jer je u većini slučajeva Hornungov pohod ka golu protivnika značio i pogodak. Mnogi navijači i danas pamte njegove pogotke postignute glavom ili razornim udarcem nogom. Iz Kaknja je Hornung otišao 1961. godine u Banoviće, gdje je završio kao trener "Budućnosti". U ovom gradu je i umro 1985. godine.

Drugi kakanjski nogometaš koji je igrao u A-reprezentaciji Jugoslavije (ali kao igrač zagrebačkog "Dinama") bio je Fahrija Dautbegović. Od Kakanjaca su u reprezentaciji Jugoslavije igrala još i braća Senad i Nijaz Merdanović (u omladinskoj) te Darko Nestorović.

"Rudar" nije bio poznat samo po darovitim nogometašima, već i po tome što su u njemu svoju slavu stekli i neki treneri. Mišo Smajlović, sadašnji trener reprezentacije BiH, bio je učitelj i kakanjskih nogometaša, zatim Džemaludin Mušović, kao i Alojz Renić i Kemal Hafizović. Poznato je da su treneri "Rudara" bili još i Miroslav Brozović, Marcel Žigante, Mugdim Saračević i Kemal Omeragić.

Sve ovo vrijeme kakanjski su nogometaši imali vjernu i mnogobrojnu publiku, koja je svoje ljubimce pratila ne samo na stadionu pod Vardom već i na mnogobrojnim gostovanjima. Ostat će nezaboravno putovanje vozom navijača "Rudara" u Borovo na utakmicu sa istoimenim timom, ali i u Metković i mnoge druge gradove širom bivše države. Oni su zapravo bili dvanaesti igrač "Rudara", pomažući mu da sa gostovanja donese bodove.
Zbog svega ovoga je "Rudar" bio i ostao simbolom grada, a njegovi igrači su svojom dopadljivom, lepršavom i efektnom igrom pronosili slavu svoga kluba i svoga rudarskoga grada.