· Slovo o autoru
· Kako je nastao grad
· Rudnik
· Termoelektrana Kakanj
· Tvornica cementa
· Načelnici/predsjednici općine
· Zaslužni Kakanjci
· Privatni biznis
· Generacija četrdesetih
· Vjerski objekti
· Spomenici
· Zgošćanski stećak
· Čitaonica i biblioteka
· Dom kulture
· FK "Rudar"
· Željeznička pruga
· Motel "Sretno"
· Rudarska glazba
· Pijaca
· Novinarstvo i novinari
· Između rata i mira
· Pozitivni i negativni stereotipi

  GENERACIJA ČETRDESETIH

Četrdesete godine prošlog stoljeća imale su poseban značaj u životima nekih od nas. Neko se jedne od tih godina rodio, oni stariji su već odrastali igrajući se u sjeni rata, treći sricali prva slova. Govorim, dakle, o generaciji Kakanjaca rođenih četrdesetih godina, generaciji koja se Drugoga svjetskog rata prisjeća kao kroz kratak i nejasan san, dok ga neki nisu ni zapamtili. A neko se rodio po njegovom završetku ili još i koju godinu kasnije.

Mnogi od nas se prisjećaju "tačkica" kojima su naši roditelji nabavljali ono malo hrane neophodne za život, zbog čega smo ostali neuhranjeni i nerijetko rahitični. Većina iz te generacije pamti Trumanova jaja i izvrsno američko mlijeko u prahu, poneko svoju kašiku na kojoj je pisalo US, a svi uglavnom teškoga i siromašnog djetinjstva kada smo u školu u ruci nosili jedino bukvar i tablicu na kojoj smo s jedne strane pisali rečenice, a s druge račun.
Svi smo išli u jednu osnovnu školu, prvo u prizemlje barake a onda u Kulu. škola nije imala svoga posebnog imena, jer je bila jedina u gradu. Poznavali smo se međusobno i prije polaska u školu pošto je grad bio mali. Sjećamo se i danas učiteljica Staše, Dike, Mire, Dragice, nastavnika Hilmije, Halida, Ađula, Milene, Olge, Jove, Emira…

Onda su došle pedesete godine i pitali smo se što je to Informbiro. Potom su nas uključili u omladinsku političku školu, a mi smo više od nje voljeli Zapad i na Radio Luksemburgu počinjali slušati Elvisa Prislija, Fets Domina, Džoni Holideja, Domenika Modunja, Ritu Pavone, čelentana i druge zvijezde, zamišljajući kako to izgledaju farmerice o kojima smo samo slušali i čitali ili ih gledali u američkim vesternima "Obračun kod O.K", "Tačno u podne", "Za šaku dolara"…

Kakanj je tih godina ušao u povijest tadašnje države jer je u januaru 1950. godine u Rudniku mrkog uglja formiran Radnički savjet, drugi po redu, nakon onoga prvoga u Splitu. To je značilo da je ovo preduzeće predato radnicima na (samo)upravljanje, iako rudari nikada, ustvari, nisu bili i njegovi stvarni vlasnici, već samo formalni donosioci odluka o poslovanju. Još ni danas on nije radnički, a pitanje je čiji će biti kad se proda nakon provedene privatizacije.

Običnim danima vrijeme smo provodili pred "Partizanom", a subotom i nedjeljom u njegovoj sali. željko Damić je donio prvu električnu gitaru u grad (a i sam ih je pravio), kasnije Ivica Knežević "havajku", svirajući na igrankama sa Crnim, Mićom, starijim i mlađim Pejanom, Kalom, Ivicom i Faikom, pa smo onda slušali "Crne bisere". Nešto prije smo iz Kule preselili u Osnovnu školu "Ivo Lola Ribar", a onda se kao gimnazijalci ponovo vratili u Kulu, gdje smo dokazivali nerazumljive matematičke teorije profesora Kuča i Tome, recitovali na francuskom Bodlera, čitali Igoa i išli na gimnazijade u Visoko, Zenicu i Zavidoviće.


"Crni biseri" svirali su na dočeku Nove, 1973. godine u Domu kulture

Po kućama smo počeli organizovati žurke. Najhrabriji su išli na igranke plešući nesigurno rokenrol ili tvist, a većina je nedjeljom čekala u redu za karte pred kinom "Radnik". Po nekoliko puta gledali smo "Divlje jagode", "Psiho", "Prohujalo s vihorom", "Sjaj u travi", "Odavde do vječnosti"…

Profesori su tražili da napamet naučimo Njegošev "Gorski vijenac" i Radičevićev "đački rastanak", a mi smo nadušak (za svoju dušu) prosto gutali romane sestara Bronte, Remarka, Hemingveja i Agate Kristi.

"Rudar" je tih godina ušao u Drugu ligu (ali samo nakratko) pobijedivši "Zenicu" (sadašnji "čelik"), a onda je i neko od nas želio da postane nogometaš ili rukometaš, pa je dolazio da mu tajne nogometa pokazuju Edhem Mehanović ili Marcel žigante, a rukometa Vlado Bandić. Izet Džafić i Vitomir đurđević su postali prvi profesionalni sportisti, potpisavši ugovor sa zeničkim "čelikom", i to za, u to vrijeme, veliku premiju. Učinio je to i Srećko šimunac sa "Sarajevom".

Sjećamo se rudarskog vagoneta ispred stare direkcije rudnika u kojem je bila tabla i štuka (veliki komad sjajnog uglja) sa tekstom o tome da su rudari iskopali milionitu tonu uglja te 1959. godine, čime se kakanjski rudnik uvrstio među najveće u državi.

Odjednom smo postali ozbiljni i šezdesetih godina u naš život se uselila svemoćna televizija. Nadušak smo se smijali Miji i čkalji u humorističkim serijama "Građanin pokorni", "Crni snijeg", "Pozorište u kući" itd. Onda smo počeli ići u Trst i oblačiti se zapadnjački, noseći uske farmerice i šuškavac, puštajući dugu kosu te kupovali gramofonske ploče sa muzikom "Bitlsa", "Roling stounsa", Klifa Ričarda, Toma Džonsa, Ajka i Tine Tarner, a počeli smo, bogami, piti i koka-kolu. Na eksurzije smo išli u Italiju, čehoslovačku i Mađarsku.

Ubrzo je došlo vrijeme da se pomalo rastajemo od Kaknja, jer smo se upisivali na fakultete u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, pa i u Ljubljani. Rjeđe smo se viđali, ponekada samo dva puta godišnje. Neki se nakon završetka ili prekida studiranja nisu ni vratili u svoj rodni grad, postali su Sarajlije, Zagrepčani, Beograđani, Ljubljančani. Drugi su, opet, zbog neuspjeha na fakultetu polagali kurseve za zanatlije i još tada postali gastarbajteri, odlazeći zauvijek u evropske zemlje. Kasnije su se vraćali sa automobilima koji su za nas bili samo pusti san.


Prva generacija maturanata sa razrednikom Emirom Omeragićem

Desila se onda velika rudarska nesreća u jami Orasi i neki su od nas ostali bez očeva ili braće. Potom je nastupila kriza rudnika uglja a neredovne i male roditeljske plaće uputile su nas na studentske servise da sami zarađujemo za džeparac, koji smo trošili na igrankama u Domu kulture ili disko klubovima.

Krajem sedamdesetih godina rudari Kaknja izlaze na površinu zemlje i "crno zlato" počinju kopati na površinskom kopu, savremenom mehanizacijom (bagerima), prvo na Karauli, a koju godinu kasnije i na Vrtlištu. Bila je to naznaka početka veće humanizacije rudarskog poziva, što će u kasnijim godinama označiti skidanje cijelih brda i promjenu izgleda krajolika između Karaule, Donjeg Kaknja i Ribnice.

Domom kulture smo se hvalili pred Visočacima, Zeničanima i Travničanima, jer smo dobili moderno kino i veliku salu i za pozorišne predstave. Subotom i nedjeljom mladi su se zabavljali na igrankama i u kafani i diskoklubu "Lotos", a biblioteka i čitaonica su djelovale monderno. Kako su zaista upečatljivo i lijepo djelovale večeri u "Lotosu" kad smo, uz muziku, gledali projekcije amaterskih filmova snimljenih upravo na tim igrankama!
Sedamdesetih smo opet imali dobar standard i okrenuli smo leđa studentskom servisu. Vredniji su već počeli sami zarađivati plaću od svoje buduće profesije. Nismo ni primijetili da počinjemo stariti, jer smo postajali roditelji, i odvikavati se od diskoklubova, ali kada nastupa prava poplava kafića u gradu, i mi počinjemo ubijati vrijeme u njima.

Glavna ulica u gradu je, umjesto kockom, pokrivena asfaltom, što znači da Kakanj tada postaje pravi grad, a "Rudar" je sa "Borom" razigravao sa ulazak u Prvu ligu. San je ostao nedosanjan. Počeli smo ići i na košarkaške utakmice u novosagrađenu Sportsku dvoranu kod Doma kulture i navijati za "Termoelektranu".

Bilo je to vrijeme najvećega životnog standarda Kakanjaca, pa smo počeli kupovati automobile. Pošto je sagrađen autoput (mada ta cesta nikada to nije bila), naš grad nije više bio slijepo crijevo u cestovnom prometu i za tren smo stizali u Zenicu, Visoko, Sarajevo, Travnik, Brezu i Kiseljak i počeli upoznavati ljepote tamošnjih izletišta, kafana i hotela. Podizali smo kredite i gradili vikendice u Tršću, na Ponijerima, Jahorini, Vlašiću, pa i na Jadranu. Onda smo i mi dobili motel - "Sretno". Išli smo na utakmice u Sarajevo, Zagreb, Beograd da navijamo za "želju", "Dinamo", "Hajduk", "Zvijezdu" ili "Partizan", ne samo što smo bili njihovi simpatizeri već i što je ponekad u nekome od tih timova igrao i naš sugrađanin.

Ulazeći u pedesete i šezdesete godine vlastitog života, susreli smo se sa krizom društva, a oduševljavali se padom Berlinskog zida i Lenjinovog komunizmom u Istočnoj Evropi. Mislili smo da se to samo drugima može desiti, ali ne i nama. I dok su drugi užurbano pripremali velikodržavne projekte, mi smo mislili da će Kakanj i Bosna i Hercegovina uvijek biti onakvima kako su nas naivne učili u školi.

Došla je agresija na našu tek priznatu državu i preko noći su nas napustiti neki prijatelji (koji nam vjerovatno to nisu nikada ni bili, nego su to samo vješto glumili) i susjedi s kojima smo odrasli. Htjeli ili ne, bili smo podijeljeni linijama razgraničenja: Kakanj su željeli "osloboditi", kao što su to učinili sa Srebrenicom, Bijeljinom, Zvornikom, Banjom Lukom, žepčem, Kiseljakom, Vitezom, Busovačom… Gladovali smo tih godina, ginuli od granata ili na frontu, a onda nas je, nakon nekoliko godina, izmirila međunarodna zajednica.


Centar grada 1994. godine

Mnogi se nisu željeli vratiti u svoj zavičaj, neki su otišli u Kanadu, Ameriku, švedsku, Njemačku ili Australiju i sada pate za zavičajem, a i mi ponekada danas, u ovim teškim poslijeratnim godinama, pomislimo da bi nam bilo bolje da smo tamo otišli.
Mi koji smo istinski voljeli Kakanj ipak smo ostali u njemu ili se ponovo vratili u njega, ili smo, pak, negdje u njegovom susjedstvu i navraćamo u rodni grad, često se, sa sjetom i tugom, prisjećajući najljepših godina života provedenih u njemu. Generacija četrdesetih je na kraju svog radnog vijeka, pa i životnoga, neki su već rahmetli ili pokojni.

I sada dok sagledavamo svoj životni put, svodeći račune sa samima sobom i sa drugima, pokušavamo se prisjetiti prijatelja iz školskih dana (dok mi se jabučica u grlu steže), pitajući se jesu li još uvijek u Zagrebu Dubravka Jurković, Ilija Martinović, Zdenka Grabovac i Silva Drinovac, u Zenici Braco Haračić, šida Jašarspahić, Fehim Aliefendić, Mato Gavran, u Sarajevu Faik Imamović, Vojo Todorović, Vera Butorac, šefko Obralija, Mustafa Haračić, u Fojnici Fehim Zečević i Dževad Kubat, u Mostaru Tončo Nikolić, Ankica Dundić, Miro Bucek ili u Kanadi Suada čejvan, Ilija čičak, Todor Dragoljević, u Americi Biljana Đurđević, Franci župančić i Katarina škoda ili u Francuskoj Ivo Aničić?

Hoće li i oni, prisjećajući se svog zavičaja, znati da se ovih godina zaokružuje prvo stoljeće od nastanka Kaknja, grada u kome smo zajednički proveli najljepše godine života, noseći u sebi neizbrisivu ljepotu i mentalitet ovog podneblja? Nama, vječnim Kakanjcima, a ostalo nas je ovdje veoma malo, bit će posebno zadovoljstvo ako nam se neko od njih javi, makar i "lažno priznajući" da sa ovim gradom sada nema ama baš ništa.