|
|
|
IZMEĐU RATA I MIRA
(Sinopsis za istoimeni film, produkcija ZETEL,
Zenica, 1994.)Kakanj, grad u srednjoj Bosni, poznat je decenijama
po mrkom uglju, proizvodnji električne energije i drvnoj industriji, a u
novije vrijeme i po cementu i tekstilu te rudarskoj opremi. Kakanjska
okolina je, međutim, čuvena još stoljećima ranije, posebno iz
srednjovjekovnog perioda po stećcima iz Zgošće i Franjevačkom samostanu u
Kraljevoj Sutjesci, sjedištu bosanskih vladara.
Prije posljednjeg rata u samom gradu živjelo je oko 10.500 stanovnika,
a u općini oko 56.000 osoba različitoga nacionalnog sastava. Najviše je
bilo Muslimana (kasnije Bošnjaka, oko 55 posto), potom Hrvata (oko 30
posto), Srba (devet posto) te šest posto ostalog stanovništva. Sve do
izbijanja agresije na Bosnu i Hercegovinu živjeli su oni u slozi i
zajedništvu da bi pred same ratne sukobe u BiH sa kakanjske općine i iz
struktura vlasti - kad nisu uspjeli u svojim namjerama - prvo otišli
članovi Srpske demokratske stranke (SDS) i gotovo cjelokupno srpsko
stanovništvo, a kasnije i najveći dio članova Hrvatske demokratske
zajednice (HDZ), vodeći sa sobom više od trećine Hrvata. Njihove kuće,
stanove i radna mjesta zauzele su muslimanske izbjeglice prognane iz
okupiranih općina širom BiH. Tako je broj stanovnika u gradu i općini
praktično ostao gotovo isti kao i prije rata, ali se njihova nacionalne
struktura znatno izmijenila.
Uvidjevši da srpsko-crnogorski neprijatelj sprema agresiju na našu
(svjetski priznatu) državu Bosnu i Hercegovinu, Bošnjaci-muslimani,
predvođeni Strankom demokratske akcije, zajedno sa Patriotskom ligom i
Teritorijalnom odbranom općine, prišli su pripremanju odbrane domovine
naoružavajući se tajno. Uskoro se formiraju i prve naoružane jedinice,
zatim rejonske formacije, a uz sve jaču policiju, Teritorijalnu odbranu i
Patriotsku ligu formiraju se i prvi bataljoni, da bi u januaru 1993.
godine (naredbom komandanta Trećeg korpusa Armije BiH) bila formirana i
309. brdska brigada, zatim Treći bataljon 7. muslimanske brigade, a iz
Općinskog štaba odbrane i 311. lahka brigada.
O formiranju prvih jedinica na kakanjskoj općini sadašnji komadant 309.
brdske brigade Ibrahim Hukić, između ostalog, kaže i ovo:
- U mjesecu maju 1992. godine, a na prijedlog Štaba Vrhovne komande i
izraslijih oficira bivše Jugoslavenske narodne armije, ide se na širenje
organizovanja otpora agresoru i osnivanje prvih jedinica. Asim Džambasović
je imao zadatak da u srednjoj Bosni organizuje dobrovoljačke jedinice, a
jedna od njih je bila i u Kaknju. Njihova organizacija nije bila
stopostotna u vojničkom smislu. Vrlo brzo je teklo ustrojavanje, zatim
ljekarski trijaž i primanje oružja, koje je došlo iz Visokog, a potom
upućivanje boraca na front, jer je agresija na Bosnu već bila počela u
punoj mjeri. Ta prva dobrovoljačka jedinica imala je zadatak da spriječi
zauzimanje Breze i odbranu Misoče, s obzirom na to da je najveći udar
neprijatelja bio upravo na tome dijelu. Cilj neprijatelja je bio ovladati
pravcem od Srednjeg prema Tuzli i širenje tog koridora. Naša jedinica,
zajedno sa još nekoliko sličnih jedinica, blokirala je front na Misoči i
Ilijašu i neprijatelj je zaustavljen praktično na Brezi. Na taj način
stvorili smo uslove za daljnju organizaciju odbrane. U početku se išlo u
odbranu sa naoružanjem pristiglim iz Visokog, koje je organizovala SDA, da
bi se malo pomalo oružje uzimalo od neprijatelja. Na taj način smo
dolazili i do prateće količine oružja. Sam rast i razvoj jedinice i njeno
sazrijevanje bilo je stalno, pa je iz te jedinice praktično izrasla i 309.
brigada i svi ostali organizovani oblici Armije BiH u Kaknju.
Prva vatrenja kaljenja ovih jedinica bila su van kakanjske općine, što
je u to vrijeme bio prvi slučaj da se borci jedne općine bore protiv
agresora na drugoj općini. Na frontovima Breze, Zavidovića, Visokog,
Busovače, Viteza i Novog Travnika u borbama protiv daleko naoružanijeg
neprijatelja proslavili su se mnogi Kakanjci, a više od 160 ih je dalo
svoj život braneći napadnutu domovinu.
Iako je i ranije bilo sporadičnih sukoba na općini, prve i jedine
ozbiljnije borbe vođene su svega pet-šest dana, i to u junu 1993. godine.
One su vođene između Armije BiH i ekstremnih postrojbi Hrvatskog vijeća
obrane (HVO) koje su i izazvale te sukobe. U tim borbama, prema podacima
Općinskog štaba, poginula su 103 vojnika i civila iz redova sva tri
naroda. HVO je potučen, ali je svojim povlačenjem iselio i dio hrvatskog
stanovništva, naročito iz sela. Procjenjuje se da je tada, a i kasnijim
seljenjem, iz kakanjske općine otišla najmanje trećina Hrvata. Sve do tada
Hrvatska demokratska zajednica, kao i Srpska demokratska zajednica ranije,
učestvovale su u vlasti srazmjerno broju stanovništa. Nekoliko članova
HDZ-a i sada učestvuje u političkom radu i životu općine.
Kako je u tome periodu funkcionirala općinska vlast, govori predsjednik
Skupštine općine Kemal Čelebić:
- U ratnom periodu uglavnom nije bilo rada Skupštine općine zbog poznate
blokade njenog rada od Hrvatske demokratske zajednice i tada aktuelnog
Hrvatskog vijeća obrane, s obzirom da su oni imali ambicije da ovu općinu
pretvore u takozvanu hrvatsku općinu Kakanj. Da bi to ostvarili, nastojali
su blokirati sve legalne institucije postojeće vlasti, što im, na sreću,
nije uspjelo. Posljednja sjednica Skupštine općine, u kojoj su učestvovale
sve parlamentarne stranke, održana je 8.5.1992. godine, na kojoj je
izabran takozvani Krizni štab općine. Ovaj štab je u prvo vrijeme
zamijenio ne samo rad Skupštine već i Izvršnog odbora, jer je njegov rad
shvaćen tako da on treba da rješava sve probleme, a i bavio se svim i
svačim. Naravno, najviše organizovanjem oružanog otpora i preživljavanjem
stanovništva. Od 12.6.1992. taj krizni štab smo preimenovali u Ratno
predsjedništvo sa istim sastavom i pod tim nazivom djelovalo je do
28.6.1992. kada je imenovano Predsjedništvo, koje je organizovano po
uredbi sa zakonskom snagom. Skupštinu nismo zakazivali opet zbog
nastojanja HDZ-a da se blokira rad Skupštine i zamijeni samoproglašenom
skupštinom hrvatske općine Kakanj. Nalazili su se različiti razlozi da se
Skupština ne sazove, od mogućnosti nadglasavanja jednog naroda, pa do
trivijalnih nekih začkoljica. Međutim, i pored nastojanja da otklonimo sve
ono što u Statutu smeta HDZ-u, odnosno HVO-u, Skupštinu nismo uspjeli
sazvati sve do nakon ratnih sukoba sa HVO-om, pa je prva održana
8.11.1993. godine. Dakle, nakon punih 18 mjeseci od one predratne.
Trenutno smo angažovani na pripremi Skupštine općine, koja će imenovati
Općinsko vijeće, imenovati načelnika općine i raditi na implementaciji
Sporazuma iz Beča o uspostavi Federacije Bosne i Hercegovine na nivou naše
općine. Sve pripreme su izvršene i samo čekamo znak od viših instanci da
se krene sa ovim aktivnostima.
U protekle dvije godine rata u BiH (1992-1994) Kakanj i njegova okolina
nisu pretrpjeli veće materijalne štete, a ni ljudske žrtve. Štete su
pričinjene - ako se izuzmu popaljena sela u junskim sukobima 1993. godine
- uglavnom granatiranjem grada sa položaja HVO-a iz Kiseljaka i to u više
navrata u 1994. godini. U pet granatiranja, od čega četiri iz višecijevnih
minobacača, u gradu i njegovoj užoj periferiji poginula su dva civila, a
nekoliko ih je lakše ozlijeđeno. Od granatiranja iz Kiseljaka porušena je
prodavnica Saraj i dio zgrade Sportskog društva Partizan, kao i dio
postrojenja u Tvornici cementa. Ostale štete su zanemarljive.
Dakle, ako se sve ove ratne štete usporede sa ukupnim stradanjima ljudi
i materijalnih dobara u drugim dijelovima države, kao što je Sarajevo,
Travnik, Zenica, Breza, Olovo, Maglaj, Zavidovići i drugo, može se reći da
je Kakanj u ove dvije protekle ratne godine prošao sa minimalnim ratnim
posljedicama. Rijetka su mjesta u BiH koja su ostala ovako očuvana u
ratnom periodu.
U najkraćem, ovako bi izgledala ratna i politička situacija u Kaknju i
njegovoj općini u dvije minule godine.
A kako je u ovom ratnom dobu radila kakanjska privreda? O tome govore
direktori velikih preduzeća.
Fuad Breščić, generalni direktor Rudnika uglja "Srednja Bosna" Kakanj,
preduzeća formiranog u vrijeme agresije na BiH od ugljenokopa Zenica,
Kakanj, Gračanica i Breza, kaže:
- U toku rata Rudnik Kakanj je radio dosta teško, ali je ipak radio. Što
je najbitnije, svakodnevno je proizvodio. Kopali smo onoliko uglja koliko
su to dozvoljavale trenutne mogućnosti. Dnevno smo u prosjeku proizvodili
1.000-1.200 tona. Ta proizvodnja je bila u funkciji obezbjeđenja
repromaterijala, hrane i dovoljnog broja radnika. Pred rat je Rudnik
Kakanj zapošljavao 5.000 radnika i davao je mjesečno proizvodnju oko
200.000 tona, što je dva miliona tona godišnje. U toku ratnog perioda,
uključujući i 1992. godinu, proizveli smo oko milion tona uglja, što je
značajna količina kada se uzmu u obzir okolnosti u kojima radimo. Od 5.000
radnika nakon sukoba sa HVO-om 1.600 radnika napustilo je rudnik, što se
itekako odrazilo na proizvodnju. Nastojali smo da taj problem prevaziđemo
sa postojećim kadrom, a nadam se da ćemo uspjeti dio radnika i vratiti na
posao, jer su nam potrebni. U ovom ratnom periodu proizvodnju smo
plasirali mahom u Termoelektranu u Čatiće (oko 95 odsto)… Iz Rudnika
Kakanj je u ratu u odbrani domovine učestvovalo oko 1.200 rudara, a oko 70
ih je izgubilo život. Dosadašnja organizacija rudnika u ratu je pokazivala
niz slabosti, jer su se rudnici samostalno snalazili i nastupali. Nisu
usmjeravali proizvodnju u one dijelove koji su potrebni za odbranu države,
kao što su termoenergetski sistem. Zbog toga smo u toku rata pristupili
novom organizovanju modernijeg tipa koji bi bio jedna prijelazna faza ka
tržišnoj privredi. Rudnik Kakanj je dobio veliko priznanje što je sjedište
novoformiranog preduzeća Rudnici uglja "Srednja Bosna" upravo u našem
gradu.
I Termoelektrana "Kakanj" u Čatićima radila je sve ratno vrijeme
proizvodeći električnu energiju, o čemu njen direktor Nihad Begić, pored
ostalog, ističe:
- Termoelektrana je ovo ratno vrijeme radila neprekidno sa kapacitetom
malih generatora i oni su ostali na mreži uprkos svim onim nedaćama koje
su nas pratile. Zbog prekida nismo fizički imali vezu sa dijelovima
sistema, a usljed borbenih djelovanja porušeni su i neki dalekovodi. Za
ove dvije ratne godine radnici Termoelektrane su uložili maksimalan napor
na održavanju proizvodnje struje, pa zato izjednačujem njihov rad sa
naporima boraca na prvoj liniji. Naši radnici nisu tražili ni plaće ni
druge uvjete, nego samo ono što borac ima na liniji. A dosta vremena smo
se nalazili u jako teškoj poziciji: nismo imali ni repromatrijala ni
osnovnih preduvjeta za proizvodnju (kontinuiranoi snabdijevanje ugljem).
Iako smo potrošili posljednju zalihu uglja na depou, ipak nismo prestali
proizvoditi električnu energiju. No, nama ne treba samo uglja da bismo
proizvodili struju. Problem je kako pokrenuti proizvodnju kada dođe da
raspada sistema (a dva puta se to nakratko desilo)? Ipak smo uspjeli
održati rad postrojenja i to nam je najveći uspjeh.
Ostala preduzeća su zbog nestašice sirovina, repromaterijala i
energije, ali i suženog tržišta, radila povremeno, kakav je slučaj sa
Ribnicom, Pilanom, Tvornicom rudarske opreme, Poletom, Centrotransom i
drugima. Neka preduzeća za dvije godine nisu uopće pokretala svoje
strojeve, kakav je slučaj sa Tvornicom cementa. Pošta, Komunalno, Vodovod,
Dom zdravlja, Apoteka i još neka su zbog svoje specifičnosti radila
neprekidno sve vrijeme rata.
Mada poslujući u jako teškim uvjetima, najviše su radila neka trgovačka
preduzeća, naročito privatne prodavnice. Otvorenost komunikacija prema
Hrvatskoj omogućavala je trgovcima da prvu godinu rata rade gotovo
normalno. Moglo se tada u Kaknju kupiti sve i mnogo toga jeftinije nego u
Zenici, Visokom, Sarajevu i drugim mjestima. Ali od aprila 1993. pa sve do
maja 1994. godine blokada cesta prema Hrvatskoj usporila je, a u većini
slučajeva i zaustavila rad trgovine. Mnoge radnje u tome razdoblju su
zatvorene, a one koje su radile imale su siromašnu ponudu, mahom one
najvažnije artikle potrebne za preživljavanje.
Proradilo je tada, umjesto slobodnoga, crno tržište i buvljak. Mnoge
porodice su iznosile na pijacu pokućstvo, prodajući ga da bi preživjele.
Povremeno se na pijaci moglo kupiti sve, od hrane do namještaja i to po
veoma niskim cijenama. Izrazito je bila skupa jedino hrana: kilogram
brašna je u jednom momentu dostigao cijenu 18 maraka, ulje i šećer čak po
30 maraka, kutija cigareta 10 maraka, kilogram mesa 23 marke, a litar
benzina 40 maraka. Hrane je, međutim, bivalo sve manje, pa je krajem 1993.
i početkom 1994. godine u Kaknju, kao i u susjednim mjestima, zavladala
glad zbog blokade cesta prema Hrvatskoj.
Stanovništvo su tada donekle spašavale humanitarne organizacije i UNHCR,
koje su im u malim količinama dijelile osnovne prehrambene artikle iz
humanitarne pomoći koju nam je slao svijet. Izvršni odbor Skupštine općine
je uveo sistem racionalnog snabdijevanja stanovništva putem potrošačkih
kartica, na koje se u jednom periodu za mjesec dana dobijalo tri kilograma
brašna po osobi, po 250 grama ulja i šećera, konzerva mesnog nareska,
nešto malo graha, germe, soli i deterdženta za rublje. O izbjeglicama,
kojih je u jednom periodu u Kaknju bilo oko 20.000, brinuo se Crveni križ.
Onaj koji je u to vrijeme imao nešto više novca mogao je lakše preživjeti
ovu glad.
Vjerski život u gradu se odvijao gotovo normalno. Vjernici su
posjećivali obrede u džamijama i mesdžidima, kao i u crkvama, jer su i one
sačuvane u toku rata. Istina, zbog iseljavanja gotovo cjelokupnoga srpskog
stanovništva, pravoslavna crkva u gradu je bila zatvorena, ali su se mise
redovno održavale u katoličkoj crkvi. Početkom 1994. godine u dijelu Doma
kulture otvoren je mesdžid, za kojim se poodavno osjećala potreba u gradu.
U njemu se svakodnevno klanjalo pet vakata namaza i održavan je vjeronauk.
Na samom početku rata na petlji su otvorene dvije novosagrađene benzinske
pumpe, ali zbog nestašice goriva uzrokovane blokadom komunikacije kratko
su radile. Kafane su, sve do blokade cesta, dobro radile i stalno su imale
gostiju. Rad su ponovo nastavile nakon deblokade cesta prema Hrvatskoj, pa
je tako zbog svega ovoga nekome sa strane život u Kaknju i u ratu izgledao
gotovo normalnim.
Prometne veze sa susjednim mjestima održavane su neprekidno: gotovo sve
vrijeme telefonske linije su funkcionirale, autobusni saobraćaj također,
kao i željeznički. Istina, zbog nestašice nafte autobusi su povremeno
saobraćali do Zenice, Visokog i Vareša, pa i do Tuzle, dok je cio ratni
period voz redovno (tri puta dnevno) vozio do Zenice i Dobrinja. Telefonom
se moglo razgovarati sa stanovnicima Zenice, često sa Tuzlacima i
Sarajlijama, kao i sa Travničanima, Novotravničanima i Zavidovićanima. Sve
je to omogućilo komunikaciju sa rodbinom i prijateljima ne samo u tim
mjestima već i onima u inozemstvu, jer je često funkcionirala i satelitska
telefonska veza iz kakanjske pošte (uspostavljena u ratnom periodu) sa
mnogim državama, osim sa Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom. Iz bijelog
svijeta Kakanjcima je stizala pomoć od njihove rodbine i prijatelja
najviše u novcu, ali i hrani. To je mnogima olakšalo preživljavanje teških
ratnih dana.
Osnovne i srednje škole su radile gotovo normalno uprkos nedostatku
nastavnika nakon iseljavanja Srba i Hrvata iz grada.
Kakanjci su, dakle, u prve dvije ratne godine - za njih ni rata ni mira -
nastojali da koliko toliko normalizuju život. Čak su povremeno
organizovali kulturne i sportske susrete, uz gostovanje društava iz
susjednih općina: Zenice, Visokog i Tuzle. Posebno su ostala upamćena
sportska takmičenja u košarci, odbojci i nogometu na nivou Zeničkog okruga
(kantona), pa i države.
Iako je to bilo ratno doba, grad i općina dobili su nekoliko novih
objekata. Početkom 1994. godine završena je gradnja prve faze zanatskog
centra u samom centru grada, gdje su otvoreni novi trgovački, zanatski i
ugostiteljski objekti.
S dolaskom rata u Kaknju je poboljšano i informiranje stanovništa.
Proradili su informativni mediji kakvih do tog perioda nije bilo - radio i
televizija. Na samom početku agresije na BiH odlukom Predsjedništva Općine
oglasio se Radio Kakanj, koji emituje deset sati vlastitog programa, a
krajem 1993. počela je raditi i televizija IC-7. Ona je startala u okviru
Sedme muslimanske brigade, a nakon kraćeg prekida u radu u okviru
Islamskog centra, po čemu je i dobila skraćeni naziv (IC-7). Ova dva
medija Kakanjcima su omogućila da blagovremen, te brže i jasnije shvate
cilj ovog rata i identitet Bošnjaka-muslimana, koje je agresor, zajedno sa
državom BiH, ratom pokušao uništiti. Ali bošnjački duh je neuništiv i
uspio je, uz pomoć vlastite armije, da očuva i državu i narod.
Novine su u drugoj godini rata bile rijetkost u Kaknju. Općinsko
glasilo "Kakanjske novine" pola godine nije štampano, a onda ga je
zamijenio sasvim drugačije koncepcije "Kakanjski glas", koji je s
prekidima izlazio neko vrijeme.
Ovo bi u najkraćem bio presjek života u Kaknju u prve dvije ratne
godine (od proljeća 1992. do sredine 1994.). A to je, ustvari, samo mali
isječak iz ukupne bosanskohercegovačke stvarnosti, u kojoj su se Bošnjaci
uspjeli odbraniti od agresora i sačuvati državu Bosnu i Hercegovinu. |
