· Slovo o autoru
· Kako je nastao grad
· Rudnik
· Termoelektrana Kakanj
· Tvornica cementa
· Načelnici/predsjednici općine
· Zaslužni Kakanjci
· Privatni biznis
· Generacija četrdesetih
· Vjerski objekti
· Spomenici
· Zgošćanski stećak
· Čitaonica i biblioteka
· Dom kulture
· FK "Rudar"
· Željeznička pruga
· Motel "Sretno"
· Rudarska glazba
· Pijaca
· Novinarstvo i novinari
· Između rata i mira
· Pozitivni i negativni stereotipi

  IZMEĐU RATA I MIRA
(Sinopsis za istoimeni film, produkcija ZETEL, Zenica, 1994.)

Kakanj, grad u srednjoj Bosni, poznat je decenijama po mrkom uglju, proizvodnji električne energije i drvnoj industriji, a u novije vrijeme i po cementu i tekstilu te rudarskoj opremi. Kakanjska okolina je, međutim, čuvena još stoljećima ranije, posebno iz srednjovjekovnog perioda po stećcima iz Zgošće i Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci, sjedištu bosanskih vladara.

Prije posljednjeg rata u samom gradu živjelo je oko 10.500 stanovnika, a u općini oko 56.000 osoba različitoga nacionalnog sastava. Najviše je bilo Muslimana (kasnije Bošnjaka, oko 55 posto), potom Hrvata (oko 30 posto), Srba (devet posto) te šest posto ostalog stanovništva. Sve do izbijanja agresije na Bosnu i Hercegovinu živjeli su oni u slozi i zajedništvu da bi pred same ratne sukobe u BiH sa kakanjske općine i iz struktura vlasti - kad nisu uspjeli u svojim namjerama - prvo otišli članovi Srpske demokratske stranke (SDS) i gotovo cjelokupno srpsko stanovništvo, a kasnije i najveći dio članova Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), vodeći sa sobom više od trećine Hrvata. Njihove kuće, stanove i radna mjesta zauzele su muslimanske izbjeglice prognane iz okupiranih općina širom BiH. Tako je broj stanovnika u gradu i općini praktično ostao gotovo isti kao i prije rata, ali se njihova nacionalne struktura znatno izmijenila.

Uvidjevši da srpsko-crnogorski neprijatelj sprema agresiju na našu (svjetski priznatu) državu Bosnu i Hercegovinu, Bošnjaci-muslimani, predvođeni Strankom demokratske akcije, zajedno sa Patriotskom ligom i Teritorijalnom odbranom općine, prišli su pripremanju odbrane domovine naoružavajući se tajno. Uskoro se formiraju i prve naoružane jedinice, zatim rejonske formacije, a uz sve jaču policiju, Teritorijalnu odbranu i Patriotsku ligu formiraju se i prvi bataljoni, da bi u januaru 1993. godine (naredbom komandanta Trećeg korpusa Armije BiH) bila formirana i 309. brdska brigada, zatim Treći bataljon 7. muslimanske brigade, a iz Općinskog štaba odbrane i 311. lahka brigada.

O formiranju prvih jedinica na kakanjskoj općini sadašnji komadant 309. brdske brigade Ibrahim Hukić, između ostalog, kaže i ovo:
- U mjesecu maju 1992. godine, a na prijedlog Štaba Vrhovne komande i izraslijih oficira bivše Jugoslavenske narodne armije, ide se na širenje organizovanja otpora agresoru i osnivanje prvih jedinica. Asim Džambasović je imao zadatak da u srednjoj Bosni organizuje dobrovoljačke jedinice, a jedna od njih je bila i u Kaknju. Njihova organizacija nije bila stopostotna u vojničkom smislu. Vrlo brzo je teklo ustrojavanje, zatim ljekarski trijaž i primanje oružja, koje je došlo iz Visokog, a potom upućivanje boraca na front, jer je agresija na Bosnu već bila počela u punoj mjeri. Ta prva dobrovoljačka jedinica imala je zadatak da spriječi zauzimanje Breze i odbranu Misoče, s obzirom na to da je najveći udar neprijatelja bio upravo na tome dijelu. Cilj neprijatelja je bio ovladati pravcem od Srednjeg prema Tuzli i širenje tog koridora. Naša jedinica, zajedno sa još nekoliko sličnih jedinica, blokirala je front na Misoči i Ilijašu i neprijatelj je zaustavljen praktično na Brezi. Na taj način stvorili smo uslove za daljnju organizaciju odbrane. U početku se išlo u odbranu sa naoružanjem pristiglim iz Visokog, koje je organizovala SDA, da bi se malo pomalo oružje uzimalo od neprijatelja. Na taj način smo dolazili i do prateće količine oružja. Sam rast i razvoj jedinice i njeno sazrijevanje bilo je stalno, pa je iz te jedinice praktično izrasla i 309. brigada i svi ostali organizovani oblici Armije BiH u Kaknju.

Prva vatrenja kaljenja ovih jedinica bila su van kakanjske općine, što je u to vrijeme bio prvi slučaj da se borci jedne općine bore protiv agresora na drugoj općini. Na frontovima Breze, Zavidovića, Visokog, Busovače, Viteza i Novog Travnika u borbama protiv daleko naoružanijeg neprijatelja proslavili su se mnogi Kakanjci, a više od 160 ih je dalo svoj život braneći napadnutu domovinu.

Iako je i ranije bilo sporadičnih sukoba na općini, prve i jedine ozbiljnije borbe vođene su svega pet-šest dana, i to u junu 1993. godine. One su vođene između Armije BiH i ekstremnih postrojbi Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koje su i izazvale te sukobe. U tim borbama, prema podacima Općinskog štaba, poginula su 103 vojnika i civila iz redova sva tri naroda. HVO je potučen, ali je svojim povlačenjem iselio i dio hrvatskog stanovništva, naročito iz sela. Procjenjuje se da je tada, a i kasnijim seljenjem, iz kakanjske općine otišla najmanje trećina Hrvata. Sve do tada Hrvatska demokratska zajednica, kao i Srpska demokratska zajednica ranije, učestvovale su u vlasti srazmjerno broju stanovništa. Nekoliko članova HDZ-a i sada učestvuje u političkom radu i životu općine.
Kako je u tome periodu funkcionirala općinska vlast, govori predsjednik Skupštine općine Kemal Čelebić:
- U ratnom periodu uglavnom nije bilo rada Skupštine općine zbog poznate blokade njenog rada od Hrvatske demokratske zajednice i tada aktuelnog Hrvatskog vijeća obrane, s obzirom da su oni imali ambicije da ovu općinu pretvore u takozvanu hrvatsku općinu Kakanj. Da bi to ostvarili, nastojali su blokirati sve legalne institucije postojeće vlasti, što im, na sreću, nije uspjelo. Posljednja sjednica Skupštine općine, u kojoj su učestvovale sve parlamentarne stranke, održana je 8.5.1992. godine, na kojoj je izabran takozvani Krizni štab općine. Ovaj štab je u prvo vrijeme zamijenio ne samo rad Skupštine već i Izvršnog odbora, jer je njegov rad shvaćen tako da on treba da rješava sve probleme, a i bavio se svim i svačim. Naravno, najviše organizovanjem oružanog otpora i preživljavanjem stanovništva. Od 12.6.1992. taj krizni štab smo preimenovali u Ratno predsjedništvo sa istim sastavom i pod tim nazivom djelovalo je do 28.6.1992. kada je imenovano Predsjedništvo, koje je organizovano po uredbi sa zakonskom snagom. Skupštinu nismo zakazivali opet zbog nastojanja HDZ-a da se blokira rad Skupštine i zamijeni samoproglašenom skupštinom hrvatske općine Kakanj. Nalazili su se različiti razlozi da se Skupština ne sazove, od mogućnosti nadglasavanja jednog naroda, pa do trivijalnih nekih začkoljica. Međutim, i pored nastojanja da otklonimo sve ono što u Statutu smeta HDZ-u, odnosno HVO-u, Skupštinu nismo uspjeli sazvati sve do nakon ratnih sukoba sa HVO-om, pa je prva održana 8.11.1993. godine. Dakle, nakon punih 18 mjeseci od one predratne. Trenutno smo angažovani na pripremi Skupštine općine, koja će imenovati Općinsko vijeće, imenovati načelnika općine i raditi na implementaciji Sporazuma iz Beča o uspostavi Federacije Bosne i Hercegovine na nivou naše općine. Sve pripreme su izvršene i samo čekamo znak od viših instanci da se krene sa ovim aktivnostima.

U protekle dvije godine rata u BiH (1992-1994) Kakanj i njegova okolina nisu pretrpjeli veće materijalne štete, a ni ljudske žrtve. Štete su pričinjene - ako se izuzmu popaljena sela u junskim sukobima 1993. godine - uglavnom granatiranjem grada sa položaja HVO-a iz Kiseljaka i to u više navrata u 1994. godini. U pet granatiranja, od čega četiri iz višecijevnih minobacača, u gradu i njegovoj užoj periferiji poginula su dva civila, a nekoliko ih je lakše ozlijeđeno. Od granatiranja iz Kiseljaka porušena je prodavnica Saraj i dio zgrade Sportskog društva Partizan, kao i dio postrojenja u Tvornici cementa. Ostale štete su zanemarljive.

Dakle, ako se sve ove ratne štete usporede sa ukupnim stradanjima ljudi i materijalnih dobara u drugim dijelovima države, kao što je Sarajevo, Travnik, Zenica, Breza, Olovo, Maglaj, Zavidovići i drugo, može se reći da je Kakanj u ove dvije protekle ratne godine prošao sa minimalnim ratnim posljedicama. Rijetka su mjesta u BiH koja su ostala ovako očuvana u ratnom periodu.

U najkraćem, ovako bi izgledala ratna i politička situacija u Kaknju i njegovoj općini u dvije minule godine.
A kako je u ovom ratnom dobu radila kakanjska privreda? O tome govore direktori velikih preduzeća.
Fuad Breščić, generalni direktor Rudnika uglja "Srednja Bosna" Kakanj, preduzeća formiranog u vrijeme agresije na BiH od ugljenokopa Zenica, Kakanj, Gračanica i Breza, kaže:
- U toku rata Rudnik Kakanj je radio dosta teško, ali je ipak radio. Što je najbitnije, svakodnevno je proizvodio. Kopali smo onoliko uglja koliko su to dozvoljavale trenutne mogućnosti. Dnevno smo u prosjeku proizvodili 1.000-1.200 tona. Ta proizvodnja je bila u funkciji obezbjeđenja repromaterijala, hrane i dovoljnog broja radnika. Pred rat je Rudnik Kakanj zapošljavao 5.000 radnika i davao je mjesečno proizvodnju oko 200.000 tona, što je dva miliona tona godišnje. U toku ratnog perioda, uključujući i 1992. godinu, proizveli smo oko milion tona uglja, što je značajna količina kada se uzmu u obzir okolnosti u kojima radimo. Od 5.000 radnika nakon sukoba sa HVO-om 1.600 radnika napustilo je rudnik, što se itekako odrazilo na proizvodnju. Nastojali smo da taj problem prevaziđemo sa postojećim kadrom, a nadam se da ćemo uspjeti dio radnika i vratiti na posao, jer su nam potrebni. U ovom ratnom periodu proizvodnju smo plasirali mahom u Termoelektranu u Čatiće (oko 95 odsto)… Iz Rudnika Kakanj je u ratu u odbrani domovine učestvovalo oko 1.200 rudara, a oko 70 ih je izgubilo život. Dosadašnja organizacija rudnika u ratu je pokazivala niz slabosti, jer su se rudnici samostalno snalazili i nastupali. Nisu usmjeravali proizvodnju u one dijelove koji su potrebni za odbranu države, kao što su termoenergetski sistem. Zbog toga smo u toku rata pristupili novom organizovanju modernijeg tipa koji bi bio jedna prijelazna faza ka tržišnoj privredi. Rudnik Kakanj je dobio veliko priznanje što je sjedište novoformiranog preduzeća Rudnici uglja "Srednja Bosna" upravo u našem gradu.
I Termoelektrana "Kakanj" u Čatićima radila je sve ratno vrijeme proizvodeći električnu energiju, o čemu njen direktor Nihad Begić, pored ostalog, ističe:
- Termoelektrana je ovo ratno vrijeme radila neprekidno sa kapacitetom malih generatora i oni su ostali na mreži uprkos svim onim nedaćama koje su nas pratile. Zbog prekida nismo fizički imali vezu sa dijelovima sistema, a usljed borbenih djelovanja porušeni su i neki dalekovodi. Za ove dvije ratne godine radnici Termoelektrane su uložili maksimalan napor na održavanju proizvodnje struje, pa zato izjednačujem njihov rad sa naporima boraca na prvoj liniji. Naši radnici nisu tražili ni plaće ni druge uvjete, nego samo ono što borac ima na liniji. A dosta vremena smo se nalazili u jako teškoj poziciji: nismo imali ni repromatrijala ni osnovnih preduvjeta za proizvodnju (kontinuiranoi snabdijevanje ugljem). Iako smo potrošili posljednju zalihu uglja na depou, ipak nismo prestali proizvoditi električnu energiju. No, nama ne treba samo uglja da bismo proizvodili struju. Problem je kako pokrenuti proizvodnju kada dođe da raspada sistema (a dva puta se to nakratko desilo)? Ipak smo uspjeli održati rad postrojenja i to nam je najveći uspjeh.

Ostala preduzeća su zbog nestašice sirovina, repromaterijala i energije, ali i suženog tržišta, radila povremeno, kakav je slučaj sa Ribnicom, Pilanom, Tvornicom rudarske opreme, Poletom, Centrotransom i drugima. Neka preduzeća za dvije godine nisu uopće pokretala svoje strojeve, kakav je slučaj sa Tvornicom cementa. Pošta, Komunalno, Vodovod, Dom zdravlja, Apoteka i još neka su zbog svoje specifičnosti radila neprekidno sve vrijeme rata.
Mada poslujući u jako teškim uvjetima, najviše su radila neka trgovačka preduzeća, naročito privatne prodavnice. Otvorenost komunikacija prema Hrvatskoj omogućavala je trgovcima da prvu godinu rata rade gotovo normalno. Moglo se tada u Kaknju kupiti sve i mnogo toga jeftinije nego u Zenici, Visokom, Sarajevu i drugim mjestima. Ali od aprila 1993. pa sve do maja 1994. godine blokada cesta prema Hrvatskoj usporila je, a u većini slučajeva i zaustavila rad trgovine. Mnoge radnje u tome razdoblju su zatvorene, a one koje su radile imale su siromašnu ponudu, mahom one najvažnije artikle potrebne za preživljavanje.
Proradilo je tada, umjesto slobodnoga, crno tržište i buvljak. Mnoge porodice su iznosile na pijacu pokućstvo, prodajući ga da bi preživjele. Povremeno se na pijaci moglo kupiti sve, od hrane do namještaja i to po veoma niskim cijenama. Izrazito je bila skupa jedino hrana: kilogram brašna je u jednom momentu dostigao cijenu 18 maraka, ulje i šećer čak po 30 maraka, kutija cigareta 10 maraka, kilogram mesa 23 marke, a litar benzina 40 maraka. Hrane je, međutim, bivalo sve manje, pa je krajem 1993. i početkom 1994. godine u Kaknju, kao i u susjednim mjestima, zavladala glad zbog blokade cesta prema Hrvatskoj.
Stanovništvo su tada donekle spašavale humanitarne organizacije i UNHCR, koje su im u malim količinama dijelile osnovne prehrambene artikle iz humanitarne pomoći koju nam je slao svijet. Izvršni odbor Skupštine općine je uveo sistem racionalnog snabdijevanja stanovništva putem potrošačkih kartica, na koje se u jednom periodu za mjesec dana dobijalo tri kilograma brašna po osobi, po 250 grama ulja i šećera, konzerva mesnog nareska, nešto malo graha, germe, soli i deterdženta za rublje. O izbjeglicama, kojih je u jednom periodu u Kaknju bilo oko 20.000, brinuo se Crveni križ. Onaj koji je u to vrijeme imao nešto više novca mogao je lakše preživjeti ovu glad.

Vjerski život u gradu se odvijao gotovo normalno. Vjernici su posjećivali obrede u džamijama i mesdžidima, kao i u crkvama, jer su i one sačuvane u toku rata. Istina, zbog iseljavanja gotovo cjelokupnoga srpskog stanovništva, pravoslavna crkva u gradu je bila zatvorena, ali su se mise redovno održavale u katoličkoj crkvi. Početkom 1994. godine u dijelu Doma kulture otvoren je mesdžid, za kojim se poodavno osjećala potreba u gradu. U njemu se svakodnevno klanjalo pet vakata namaza i održavan je vjeronauk.
Na samom početku rata na petlji su otvorene dvije novosagrađene benzinske pumpe, ali zbog nestašice goriva uzrokovane blokadom komunikacije kratko su radile. Kafane su, sve do blokade cesta, dobro radile i stalno su imale gostiju. Rad su ponovo nastavile nakon deblokade cesta prema Hrvatskoj, pa je tako zbog svega ovoga nekome sa strane život u Kaknju i u ratu izgledao gotovo normalnim.

Prometne veze sa susjednim mjestima održavane su neprekidno: gotovo sve vrijeme telefonske linije su funkcionirale, autobusni saobraćaj također, kao i željeznički. Istina, zbog nestašice nafte autobusi su povremeno saobraćali do Zenice, Visokog i Vareša, pa i do Tuzle, dok je cio ratni period voz redovno (tri puta dnevno) vozio do Zenice i Dobrinja. Telefonom se moglo razgovarati sa stanovnicima Zenice, često sa Tuzlacima i Sarajlijama, kao i sa Travničanima, Novotravničanima i Zavidovićanima. Sve je to omogućilo komunikaciju sa rodbinom i prijateljima ne samo u tim mjestima već i onima u inozemstvu, jer je često funkcionirala i satelitska telefonska veza iz kakanjske pošte (uspostavljena u ratnom periodu) sa mnogim državama, osim sa Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom. Iz bijelog svijeta Kakanjcima je stizala pomoć od njihove rodbine i prijatelja najviše u novcu, ali i hrani. To je mnogima olakšalo preživljavanje teških ratnih dana.
Osnovne i srednje škole su radile gotovo normalno uprkos nedostatku nastavnika nakon iseljavanja Srba i Hrvata iz grada.
Kakanjci su, dakle, u prve dvije ratne godine - za njih ni rata ni mira - nastojali da koliko toliko normalizuju život. Čak su povremeno organizovali kulturne i sportske susrete, uz gostovanje društava iz susjednih općina: Zenice, Visokog i Tuzle. Posebno su ostala upamćena sportska takmičenja u košarci, odbojci i nogometu na nivou Zeničkog okruga (kantona), pa i države.

Iako je to bilo ratno doba, grad i općina dobili su nekoliko novih objekata. Početkom 1994. godine završena je gradnja prve faze zanatskog centra u samom centru grada, gdje su otvoreni novi trgovački, zanatski i ugostiteljski objekti.

S dolaskom rata u Kaknju je poboljšano i informiranje stanovništa. Proradili su informativni mediji kakvih do tog perioda nije bilo - radio i televizija. Na samom početku agresije na BiH odlukom Predsjedništva Općine oglasio se Radio Kakanj, koji emituje deset sati vlastitog programa, a krajem 1993. počela je raditi i televizija IC-7. Ona je startala u okviru Sedme muslimanske brigade, a nakon kraćeg prekida u radu u okviru Islamskog centra, po čemu je i dobila skraćeni naziv (IC-7). Ova dva medija Kakanjcima su omogućila da blagovremen, te brže i jasnije shvate cilj ovog rata i identitet Bošnjaka-muslimana, koje je agresor, zajedno sa državom BiH, ratom pokušao uništiti. Ali bošnjački duh je neuništiv i uspio je, uz pomoć vlastite armije, da očuva i državu i narod.

Novine su u drugoj godini rata bile rijetkost u Kaknju. Općinsko glasilo "Kakanjske novine" pola godine nije štampano, a onda ga je zamijenio sasvim drugačije koncepcije "Kakanjski glas", koji je s prekidima izlazio neko vrijeme.

Ovo bi u najkraćem bio presjek života u Kaknju u prve dvije ratne godine (od proljeća 1992. do sredine 1994.). A to je, ustvari, samo mali isječak iz ukupne bosanskohercegovačke stvarnosti, u kojoj su se Bošnjaci uspjeli odbraniti od agresora i sačuvati državu Bosnu i Hercegovinu.