·	Slovo o autoru
·	Kako je nastao grad
·	Rudnik
·	Termoelektrana Kakanj
·	Tvornica cementa
·	Načelnici/predsjednici općine
·	Zaslužni Kakanjci
·	Privatni biznis
·	Generacija četrdesetih
·	Vjerski objekti
·	Spomenici
·	Zgošćanski stećak
·	Čitaonica i biblioteka
·	Dom kulture
·	FK "Rudar"
·	Željeznička pruga
·	Motel "Sretno"
·	Rudarska glazba
·	Pijaca
·	Novinarstvo i novinari
·	Između rata i mira
·	Pozitivni i negativni stereotipi

KAKO JE NASTAO GRAD

Nekakvoga filozofskog nadmudrivanja u stilu: što je starije - kokoš ili jaje - u vezi sa nastankom grada Kaknja i njegovog rudnika nema, jer su činjenice i dokazi sasvim jasni. Za razliku od većine gradova gdje su prvo nastajala naselja, pa tek onda tvornice i preduzeća, u Kaknju se dešavalo suprotno. Austro-Ugarska monarhija je 1900. godine prvo otvorila rudnik mrkog uglja, a onda je, uz njega, gradila kuće i rudarske barake, podizala tako naselje, koje se kasnije proširilo i dalje od ugljenokopa.

Sudeći prema godini nastanka rudnika i početka rasta naselja, može se reći da je Kakanj jedan od mlađih bosanskohercegovačkih gradova. To nepobitno potvrđuje starost zgrada i njihova arhitektura. Najstarije zgrade, stare stotinjak godina, u takozvanim su kolonijama, ostacima nekadašnjih radničkih nastambi koncentriranih oko prve jame i uz nju. Starost Kaknja može, eto, stati u pamćenje jednoga dugovječnog čovjeka, mada je danas veoma malo živih Kakanjaca koji se sjećaju prvih početaka rasta i razvoja grada. To će, opet, reći da je grad ipak nadživio svoje prve stanovnike.

U sažimanju historije Kaknja nezaobilazna je činjenica da se razvijao u pet državnih uređenja - što je opća karakteristika ovog podneblja - i da mu je svako od njih više ili manje podarilo svoj pečat.

Postavljanjem temelja naselju, u prvoj i drugoj deceniji 20. stoljeća, Austro-Ugarska je gradu udarila prvi i specifičan pečat, potom se grad u Kraljevini Jugoslaviji sporo razvija, kao i u periodu Nezavisne države Hrvatske (NDH), da bi onda svoj najveći i najbrži procvat doživio u socijalističkoj Jugoslaviji (od 1945. do 1990. godine), dok u posljednjih desetak godina u samostalnoj i nezavisnoj Bosni i Hercegovini pokušava povratiti svoj raniji sjaj. Svaka od ovih faza razvoja ostavila je traga ne samo na gradnji i izgledu grada već i na ideološkim i političkim opredjeljenjima njegovih stanovnika.

Grad je preživio i tri velika rata (Prvi i Drugi svjetski rat, te agresiju na Bosnu i Hercegovinu). Oni su ga zaustavili u razvoju, mada nijedan od njih Kaknju nije donio one strahote, stradanja i razaranja što su ih osjetili stanovnici susjednih općina. Vjerovatno iz geografskih i strateških razloga Kakanj nije privlačio veću pažnju ratnih osvačaja, mada su Kakanjci u svim epohama pokazivali i dokazivali neustrašivost i hrabrost u odbrani svog zavičaja, ali ratujući i na drugim teritorijama.

Prošlost Kaknja karakteriziraju i migracije njegovog stanovništva, kako unutar same općine (doseljavanje seoskog stanovništva u grad i odlazak Kakanjaca u druge gradove u potrazi za boljim standardom), tako i u prvoj fazi nastanka grada kada su u njega došli radnici iz susjednih gradova (Zenice, Fojnice, Kreševa i Tuzle), a onda i iz Slovenije, Hrvatske i Srbije, pa i Austrije i Češke. Sve je to uticalo na stvaranje specifičnog mentaliteta ovdašnjeg stanovništva, da bi se ovim posljednjim ratom taj mentalitet još više izdiferencirao.
Koliko god historičari dokazivali da je Kakanj relativno mlad grad, ostaje činjenica da su na njegovom gradskom i obližnjem području život i naselja postojali još prije nekoliko hiljada godina! Pored već poznatih podataka o postojanju srednjovjekovnih naselja, pa i ranije, arheološki nalazi potvrđuju da je na samom današnjem lokalitetu grada postojalo naselje u periodu neolita. Naime, kako tvrdi dr. Pavo Živković, prilikom gradnje osnovne škole "Ivo Lola Ribar" (danas "Hamdija Kreševljaković") nađene su iskopine ostataka zemunice dimenzija 50 metara dužine, pet širine i jedan metar ukopane u zemlju, građene na tipičan neolitski način: pleteni šeper od drveta oblijepljenog ilovačom sa zemljanim patosom. Iskopine iz ovog razdoblja nađene su i pretprošle godine, prilikom gradnje Islamskog centra ispred Doma kulture. Ovaj historičar dalje navodi da je u BiH postojala kakanjska neolitska kultura, koja potiče iz perioda 2700. do 2000. godine prije nove ere. A to je, kažu, najstariji neolit u BiH.

Kako je i kada nestalo to neolitsko naselje i je li poslije njega postojalo drugo ili treće, povjesničari ne raspolažu podacima, pa se o tome može samo nagađati. Pretpostavlja se da otada pa do nastanka ovoga današnjeg Kaknja ovdje nije postojalo neko veće naselje, mada su se ona razvijala u okolini.

Poznato je da su u srednjem vijeku, pa i ranije, postojala naselja u Zgošći (Donja i Gornja Zgošća), a akademik dr. Milenko S. Filipović u "Visočkoj nahiji" tvrdi da je do 1927. godine Donja Zgošća imala status općine. Zatim, da je u tursko doba, pa i kasnije, Donji Kakanj bio glavno, vjerovatno, i najveće naselje sa svojim pazarom, a onda naselje Doboj, te Kraljeva Sutjeska i Bobovac kao stolna mjesta bosanskih vladara.

Između ovih naselja nakon otvaranja rudnika stasao je i razvijao se današnji Kakanj u donjem dijelu kotline rijeke Zgošće. Na tome području sve do otvaranja rudnika uglja nije postojalo naselje, konstatuje profesor Ađul Šehić, najpoznatiji zaljubljenik u prošlost Kaknja i okoline i vrijedni sakupljač historijske građe. Sa velikom sigurnošću on će ustvrditi da je na Plandištu bila samo jedna kuća Bege Jašarspahića (u neposrednoj blizini današnjeg Srednjoškolskog centra), a kasnije niču po jedna kuća Dragića i Kajtaza (iznad današnje Pošte) i kuća Pendića na Vardi (iza gradskog stadiona).

Nakon što je otvorila dvije prve jame (Kukača i Lisine), uprava rudnika prvih godina oko ugljenokopa počinje podizati i naselje, prvo u neposrednoj njegovoj blizini a kasnije i malo dalje od njega. Nekoliko decenija jezgro budućeg Kaknja se protezalo od današnjeg "benta" na rijeci Zgošći i početka naselja zvanog Albanija, preko Gornje Kolonije, Srednje (građene od 1905. do 1908.) i Donje Kolonije (nastale od 1912. do 1915. godine), pa do "Kasine".


Panorama Kaknja iz 1921. godine

Uprava rudnika je najprije sagradila 22 rudničke barake sa 131 radničkim stanom u neposrednoj blizini jame, zatim kuće za činovnike, a nešto kasnije još 15 kuća za radnike i sedam kuća za samce. Uskoro niče i upravna zgrada rudnika (1908. godine) i ambulanta stacionar, potom prozivaonice sa kupatilom, te prva osnovna škola.

Uz rudnik, dakle, nastaje cijelo naselje - po tadašnjim zapadnim standardima kulture stanovanja - sa svom potrebnom infrastrukturom. Kakanj već 1910. godine dobija vodovod, zvani Pitka voda, koji je i danas djelimično u funkciji, a 1912. godine i kanalizaciju.

Zanimljivo je da dio tih prvih baraka, pa i kuća za službenike i samce, i danas postoji i da u njima ljudi stanuju (Kula, zatim zgrada između Komiteta i EM-0), kao i dio baraka iznad katoličke crkve, Vatrogasnog doma i ulice Osmana Džafića (Gornja i Srednja Kolonija), te dio Donje Kolonije (između "Kasine" i doma "Sretno").

Sa izgradnjom naselja i rastom broja stanovnika pojavljuje se i prva crkva. U Kakanj 1918. dolazi svećenik Josip Divić da bi formirao župu, a onda sljedeće godine na mjestu današnje "Pilane" gradi se crkva, koja je imala drveni toranj (zvonik). Koju godinu kasnije crkvu izmiještaju na drugi lokalitet, u neposrednu blizini današnje, da bi 1926. na mjestu sadašnje bila sagrađena veća i ljepša (zajedno sa Hrvatskim katoličkim domom). Ona je služila svojoj svrsi sve do sredine šezdesetih godina kada započinje gradnja današnje crkve. Pravoslavna crkva - kako tvrde hroničari - sagrađena je u gradu samo godinu nakon katoličke (1927).
Shvaćajući značaj komunikacija, Austro-Ugarska je već prvih godina eksploatacije uglja (1901. godine) kroz naselje sagradila željezničku industrijsku prugu uzanog kolosijeka, koja će ubuduće određivati raspored zgrada i izgled grada. Dužina pruge, koja se protezala od željezničke stanice preko rijeke Bosne do rudnika, bila je u početku dva kilometra, da bi se kasnije produžila na 3,5 kilometara.

Nakon svih ovih poduhvata valjalo je novom naselju dati ime. U početku se, kako se vidi iz svih dokumenata iz toga perioda, ono zvalo Zgošća, prema najbližem postojećem naselju (Donja Zgošća). Poštujući (više iz političkih razloga) narodnu tradiciju, običaje i legende, Austro-Ugarska je odlučila novom naselju dati naziv jednog od najstarijih mjesta na putu od Zenice do Visokog - Kakanj. Kako bi se novo naselje razlikovalo od staroga, ono staro, uz svoje ime, dobiva odrednicu - Donji. Ime Kakanj otada nosi i željeznička stanica. Neko bi novo naselje nazivao imenom Rudnik, a kasnije, sve do treće decenije prošlog stoljeća, Kakanj-Zgošća, da bi se potom sve do 1958. godine u dokumentima ovaj gradić vodio pod nazivom Kakanj-Rudnik.

Postoje, međutim, određene zabune i nejasnoće kod nekih historičara koji poistovjećuju Donji Kakanj sa današnjim gradom. Tako u Enciklopediji Leksikografskog zavoda Zagreb od 1990. sarajevski prof. dr. Milan Vasić pod "K" i riječju Kakanj piše: "Rudarsko-industrijski grad uz glavnu željezničku prugu Sarajevo - Šamac… Kakanj se javlja kao pazar i kasaba s varoši u nahiji u kadiluku Brod. Na putu Sarajevo - Zenica razvija se kao lokalno i privredno-kulturno središte. U defteru Bosanskog sandžaluka iz 1468/69. godine Kakanj sa oko 90 domaćinstava i prihodom od 1.026 akči zaveden je kao timar Omera Čelebije. Lenski gospodar Kaknja 1485. godine bio je timarlija Jakub-beg a 1516. Davud-beg. Godine 1604. Kakanj je kasaba sa 180 muslimanskih domaćinstava i jednim hrišćanskim. Imao je tada džamiju, imama, mujezina i muteveliju. Stanovništvo se uvijek bavilo zanatstvom, pa je uživalo porezne olakšice, a stanovnici-zemljoradnici su plaćali rajinske dažbine. Kod Kaknja je pružen žestok otpor vojsci Eugena Savojskog 1697. i austrougarskim okupacionim trupama 1878. godine."

Ko su bili prvi stanovnici Kaknja? U literaturi se navodi da su to rudari, rudarski stručnjaci i njihove porodice iz susjednih mjesta. Kako su prve istraživačke radove obavljali radnici i stručnjaci iz Zenice, a nešto kasnije iz Fojnice, Kreševa i Tuzle, može se sa velikom sigurnošću reći da su to bili doseljenici iz tih mjesta. Naravno, među prvim stanovnicima bili su i stručnjaci koje je austrougarska vlast dovodila iz Slovenije, Hrvatske, pa i Austrije. Kasnije će se njima pridružiti i domaće stanovništvo koje se zapošljava u rudniku.


Jedna od najstarijih porodica u gradu su Zuderi: Obitelj Andrije Zudera - između roditelja (sjede) je sin Karlo, a stoje: Marija, Aleksa, Ernest, Maks i Berta. Fotos je iz perioda austrougarske okupacije.


No zapošljavanje domicilnog stanovništva u rudniku u početku nije bilo baš tako naglo. Zašto? Prije svega, zbog određenih predrasuda. Sjetimo se samo tadašnje izreke: "Gdje je verka (tvornice), tu nema ferka (sreće)!" Uz to, smatralo se kako zapošljavanje kod stranaca (Austrijanci su bili vlasnici rudnika) predstavlja određeno poniženje i gubljenje ponosa.

Domaće stanovništvo je tada živjelo isključivo od zemljoradnje i stočarstva. Rad u rudniku garantovao je, međutim, sigurnu i redovnu plaću - mada se radilo za minimalnu nadnicu - pa je garancija zarade kasnije slomila otpor predrasuda. Otuda su se mlađi (ponekad krijući od roditelja) sve više zapošljavali u rudniku uglja, napuštajući zemljoradnju.

Iz popisa stanovništva koje su službenici rudnika obavili 1910. godine ne vidi se koliko je ovo novo naselje tada imalo stanovnika, ali se ipak zna da su Zgošća (koju su činile Donja Zgošća, Hausovići, Plandište, Polje, Popi, Ivnica i Slagošćići) i Gornja Zgošća (Gornja Zgošća, Sameteš, Vukanovići, Zagrađe i Zlokuće) imale 151 stanovnika, Bukovlje 288, Brnj 105 i Crnač 160 stanovnika.

Da li se je ovim ili nekim drugim podacima služio dr. Milenko S. Filipović pišući 1928. u "Visočkoj nahiji" o Kaknju, teško je zaključiti, ali on, uz ostalo, tvrdi i ovo: "Pod Donjom Zgošćom otvoren je majdan ugljena oko koga se vremenom obrazovalo veliko rudarsko naselje. Majdan i naselje su u dolini Bijele rijeke (Zgošća, op.a.), a na nekadašnjem zemljištu naselja Plandište, Pope, Bukovlje i Donja Zgošća. Tome naselju je dato pogrešno ime 'Kakanj', onako isto kao i željezničkoj stanici na lijevoj obali Bosne. U naselju koje je 1910. godine imalo 546 stanovnika, a sada ima mnogo više, naseljeni su mnogi radnici i činovnici iz raznih krajeva Bosne, Dalmacije, Hercegovine, Hrvatske i Slovačke, pa i iz Srbije i Crne Gore, a ima i stranaca. Pored njih naselilo se i dosta zanatlija."


Stanovnici Gornje Kolonije iz austrougarskog perioda

Iz tog razdoblja, pa i ranije, u Kaknju se spominju porodice Zuder, Manza, Tješo, Čabrić, Kristić, Bilela, Knežević, Glavočević i Lukić, a nešto kasnije Lapajne, Jurić, Kovačević, Mišanović, Brekalo, Aupić, Braunštajn, Tomić, Bucek, Baričak, Tvrtković, Vukadin, Šimunac, Subotić, Simidžija, Obrdalj, Milinović, Bajec, Miličević, Marić, Lukić, Kalin, Idžaković, Gujić, Grgić, Dragić, Bevc, Biloh, Baričak, Anić i dr.

Mnoge od tih porodica i danas u gradu imaju svoju treću generaciju potomaka, mada je rat (1992-1995) neke od njih pokrenuo u bijeli svijet. Iz toga prvog razdoblja dolaska rudara i stručnjaka u Kakanj i danas ovdje susrećemo, uz ostale, i Slovence, kojih ima oko 350 u 160 porodica, te poneku jevrejsku porodicu.

Širenje rudnika zahtijevalo je i dolazak novih radnika i stručnjaka, pa tako raste i broj stanovnika u gradu. Već 1941. godine kakanjska općina ima oko 36.000 stanovnika, a 1987. u općini je živjelo 54.500 ljudi. Pred agresiju na BiH grad ima oko 10.500 ljudi a u općini 56.000, što je i najveći broj stanovnika u historiji ove općine.

Uporedo sa rastom rudnika, koji je u proteklih stotinu godina bio nosilac razvoja grada i industrije, ali i školstva, zdravstva, kulture, sporta i drugoga, počinju se graditi i otvarati novi pogoni i tvornice. Otvaranje rudnika uvjetovalo je da Kakanj postane industrijsko mjesto jer se, uz kopanje uglja, razvijaju prateće djelatnosti, poput mašinstva, transporta, drvne industrije, građevinarstva, ugostiteljstva i drugih. U Čatićima 1948. godine počinje gradnja termoelektrane, koja je završena 1951. Kasnije se razvija šumarstvo i drvna industrija ("Ribnica" i "Stolar"), a 1978. počinje i rad novosagrađena Tvornica cementa "Kakanj".


Izgradnja zadružnog doma u koga su kasnije uselile službe općine, te ugostiteljskoga i trgovačkog preduzeća

Kakanj tako postaje jedan od najjačih industrijskih gradova u srednjoj Bosni. Rudnik je pred agresiju na BiH proizvodio više od dva miliona tona uglja, Termoelektrana više od 1,7 miliona kilovat-sati električne energije, a Tvornica cementa pola miliona tona cementa. Jaka materijalna osnova kakanjske općine ubrzala je i razvoj kulture, sporta, zdravstva i dr.
Nažalost, rast i razvoj industrije nije bio praćen istovremeno i brigom o zaštiti čovjekove okoline, te u tome periodu raste broj zagađivača, što je grad svrstalo, opet, među najzagađenije u državi.

Uporedo sa industrijom brz razvoj bilježe i vanprivredne djelatnosti, posebno zdravstvo i školstvo. Od samog otvaranja rudnika, zbog specifičnosti rudarskog posla, vodilo se računa o zdravlju rudara, što je u svim razdobljima zahtijevalo razvijenu primarnu i sekundarnu zdravstvenu zaštitu stanovništva. Ipak, najveći obim zdravstvena zaštita je dostigla osamdesetih i devedesetih godina proteklog stoljeća kada je sagrađeno niz objekata (Dom zdravlja i više područnih ambulanti) i u njima instalirana najmodernija oprema. Tada su na području općine radila 43 ljekara i 97 drugih zdravstvenih radnika sa višom i srednjom stručnom spremom.

U spomenutom periodu i u obrazovanju je također načinjen veliki korak, posebno zahvaljujući programu "Hiljadu škola u Bosni i Hercegovini" kada je Kakanj dobio gotovo sve nove zgrade osnovnih škola, koje su djelimično građene i iz samodoprinosa stanovništva. Vrijedan pažnje je i podatak da je tada u osnovnim školama radilo oko 300 nastavnika. To je u općini iskorijenilo nepismenost i povećalo stepen obrazovanosti stanovništva, posebno s razvojem Srednjoškolskog centra koji raspolaže učioničkim prostorom za školovanje 2.000 učenika.

I dok su pedesete godine prošlog stoljeća predstavljale zlatno doba u razvoju rudarstva, kada je ostvaren veoma veliki nacionalni brutoproizvod po stanovniku, početak devedesetih godina je upamćen kao najveći postignuti domet u razvoju grada i općine, što je Kakanj svrstalo u samu vrh ljestvice razvijenih u BiH. Početak posljednje decenije proteklog stoljeća naznačio je veliku historijsku prekretnicu u društveno-političkom i privrednom pogledu.
Prvo se krenulo sa političkim promjenama. Dostižući visok stepen demokratičnosti, tada jedina vladajuća partija - Savez komunista - odlučila je da se u državi uvede višepartijski sistem, te krajem 1990. godine započinje osnivanje više stranaka koje su sebe, sve odreda, nazivale demokratskim. Izbore u BiH su dobile tri nacionalne stranke (SDA, HDZ i SDS), koje preuzimaju vlast od poraženog Saveza komunista koji se kasnije transformira i mijenja naziv u Socijaldemokratska partija (SDP).

Tri nacionalne stranke su donijele svoje programe, obećavajući građanima visok stepen demokratije i standarda, ali su već na startu pokazale tri različita naličja, potpuno suprotna. Stalni sukobi i nemogućnost donošenja odluka na općinskom nivou, te razobličavanje tajne namjere SDS-a da, zajedno sa JNA, oružjem ostvari svoje fašističke namjere, ukazivali su da je potrebno odlučno djelovati. Zato Teritorijalna odbrana u svojim akcijama razoružava pripadnike SDS-a, pa se oni povlače sa kakanjske općine.

Kasnije se ni ostale dvije nacionalne stranke nisu mogle dogovoriti o ključnim stvarima, naročito kada je u pitanju bilo uređenje općinske vlasti i odbrana BiH od srpskog-crnogorskog agresora i JNA. HDZ i Hrvatsko vijeće obrane (HVO) su željeli svoje namjere ostvariti oružjem i preuzeti vlast u kakanjskoj općini, što je u junu 1993. godine u Kaknju (a i cijeloj srednjoj Bosni) izazvalo oružane sukobe između HVO-a i Armije BiH, u kojima je HVO poražen i tada se sa najmanje trećinom hrvatskog stanovništva povlači sa općine.
Četverogodišnja agresija na BiH zaustavila je dotadašnji brzi napredak, mada u tome periodu nisu stradali ni industrijski kapaciteti ni sam grad. U ovim poslijeratnim godinama grad se sporo i teško vraća na predratni nivo razvoja i zaposlenosti. Kako su rudnici uglja u državi u lošem materijalnom i tehnološkom stanju, trebat će još dosta vremena da grad dostigne nivo iz 1991. godine.

U arhitekturi ovoga grada danas se jasno razaznaje nekoliko sasvim različitih faza gradnje, ne računajući najstarije kolonije. Ispod Doma zdravlja uočljivo je pet zgrada na sprat sa dosta komfornim stanovima, kao i četiri zgrade od pravoslavne crkve prema mostu na rijeci Bosni. Pretpostaviti se može da su građene za rukovodioce krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina prošlog stoljeća. Krajem pedesetih godina dolazi do naglog razvoja stanogradnje, pa u glavnoj ulici niču u dva reda EM i KA zgrade, zatim je nešto kasnije podignuto nekoliko zgrada iznad kakanjske pijace i Srednjoškolskog centra, te slijedi gradnja zgrada ispod Stare jame. Sedamdesetih i osamdesetih godina uz rijeku Zgošću kreće lamelna faza gradnje više zgrada, da bi one sa tri solitera dale moderan izgled gradu.


Sa izgradnjom solitera grad je dobio prepoznatljive dimenzije

Ima nešto što posebno krasi ovaj grad i okolinu. Hroničari su zabilježili da su ovdašnji ljudi veoma gostoljubivi i rado primaju one što dođu sa strane. To je blagodat kakanjskoga nesvakidašnjeg načina života, vječite borbe pod zemljom sa silama prirode i prisutnosti stalne opasnosti na radu. U takvim okolnostima čovjek živi i radi sa drugima zajedno, bratski i prisno, zaboravljajući ljudske slabosti i loše navike. Kakanjci jednostavno nastavljaju sve ovo vrijeme život svojih prethodnika sa istim onim žarom i ljudskošću kao i njihovi prethodnici idući stalno naprijed i težeći napretku.


Heroji rada: Risto Mijatović sa svojom brigadom

Osim ovih ocjena o karakteru i naravi Kakanjaca, grad je ostao poznat u državi i po još nekim specifičnostima. Prije svega, mnogi ga pamte po rudarima herojima rada iz pedesetih godina kada su kakanjski komorati obarali svjetske rekorde u proizvodnji. Bilo je to vrijeme kada se ugalj kopao dinamitom, krampom i lopatom i kada je prvo Risto Mijatović sa svojom brigadom iskopao 354 tone uglja i potukao svjetski rekord, a potom su se proslavili još Edhem Škorić, Džemal Ramović, Ilija Grgić, Šerif Pipo, Abid Hadžić, Marko Kalfić i Pero Lukenda, koji je iskopao čak 622 tone "crnog zlata".


Edhem Škorić, Ilija Grgić, Pero Lukenda, Džemal Ramović

U historiji BiH je, nažalost, ostalo zapisano da su se u Kaknju desile dvije velike rudarske nesreće - prva 1934. kada su u jami poginula 124 rudara te 1965. kada je smrtno stradalo 128 rudara.

Žele li se spomenuti još neke karakteristike grada, onda se može istaknuti da je ovo mjesto i rasadnik vrsnih nogometaša (Buza, Gavran, Demir, Merdanovići, Bloudek, Nestorović, Perica, Zahirović, Hasagić i drugi), od kojih su neki igrali i u velikim nogometnim klubovima u BiH i van nje.

Dao je Kakanj još nekoliko poznatih ličnosti, mada ne u onoj mjeri u kojoj su to činili susjedni gradovi. Iz ranijih perioda poznati Kakanjci su bili doktor Asim Delibašić, hirurg u zeničkoj bolnici, pa onda doktor pravnih nauka Salko Kulović, koji je živio u Zagrebu, a u novije vrijeme uspješan menadžer u Rijeci (Hrvatska) je Miro Bucek, zatim popularni operski pjevač Ivica Šarić, te Niko Lozančić, visoki dužnosnik u HDZ-u BiH i dugogodišnji političar Muharem Imamović, zamjenik ministra trezora u Vijeću ministara BiH.
Kakanjska okolina ostala je poznata po svojoj srednjovjekovnoj baštini, prije svega po sjedištima srednjovjekovnih bosanskih vladara - Bobovac (vareška općina) i Kraljevoj Sutjesci, u kojoj se nalazi Franjevački samostan i jedna od najstarijih džamija u BiH, kao i po Zgošćanskom stećku, izloženom danas u Botaničkom vrtu Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Sve je to dalo pečat gradu, koji se ponosi svojom bogatom prošlošću.


Samostan u Kraljevoj Sutjesci


Džamija u Kraljevoj Sutjesci

Na kraju se sasvim logički postavlja pitanje: kakav je danas stepen razvijenosti Kaknja?
Ako je suditi po onim osnovnim pokazateljima razvoja, onda se može reći da su i grad i općina u vrhu ljestvice u Bosni i Hercegovini. U općini je danas oko 7.500 zaposlenih koji godišnje ostvaruju bruto društveni dohodak vrijedan oko 197 miliona maraka. U općini je u prometu oko 6.000 automobila, u funkciji oko 8.000 telefona (ne računajući mobilne), što znači da se svaki deveti stanovnik vozi autom, a svaki sedmi ima telefon. Ako se zna da su ovo poratne godine, kada ekonomija u državi još nije dostigla stepen samoodrživosti, onda se Kakanj ima čime pohvaliti i u mnogim segmentima svog razvoja biti primjerom mnogim većim gradovima nego što je i sam.