 |
|
|
| MOTEL "SRETNO" U Kaknju je vazda bilo kafana i restorana, ali su u proteklom stoljeću rijetko bili na cijeni kao prenoćišta. Današnjim žargonom rečeno, malo je bilo hotela, valjda što je grad od davnina bio rudarski, a nikada turistički, iako je imao uvjete i za takvo što. Gradski oci su, međutim, mislili i na goste, posebno one poslovne ljude koji su s tašnama i koferima dolazi u Kakanj da razgovaraju sa poslovodstvom rudnika o kupovni uglja ili prodaji svoje robe rudarima. Početkom pedesetih godina proteklog stoljeća, tačnije 1953. godine, dobi grad veliki hotel u samom centru. Kad se gradio zvao se Zadružni dom i u obliku je slova Z. Nazvaše ga, međutim, po rudarskom pozdravu - "Sretno", pa je svakom, eto, gostu i dobronamjerniku sam naziv hotela govorio da je došao u rudarski grad i da ga, što priliči svakom domaćinu, odmah pozdravi na rudarski način. Bio je to, zapisaše hroničari, prvi i tada jedini ugostiteljski objekt u gradu. Kako je izgledao i koliki je bio, može se svako uvjeriti, jer on i danas postoji samo što se zove drugačije - "Kasina". Doduše, ovaj naziv osta samo za kafanu i restoran u prizemlju ove zgrade, a sve ostalo su kancelarije u nekadašnjim sobama za goste. Kako nije bilo dovoljno gostiju da bi popunili toliki objekt, prvo se u hotel smjestiše predsjednik općine i njegovi službenici kojih je, sa širenjem administracije, iz godine u godinu bilo sve više, a onda i direkcija ugostiteljskoga i trgovačkog preduzeća. Za "Kasinu" su vezane uspomene mnogih Kakanjaca iz mladosti, pa i gostiju iz drugih mjesta. Pedesetih i šezdesetih godina proteklog stoljeća zabava i razonoda postojala je jedino u njoj. Tu su, uz druženje i piće, goste zabavljale muzičke grupe koje su dolazile, pjevači i orkestri. Kažu da su tih godina ovdje gostovali poznati i popularni pjevači narodne muzike. Zabavljalo se, kao što to i priliči, sve do kasnih jutarnjih sati. Oni stariji Kakanjci pamte da je dobar dio pronevjerenog novca tadašnje rukovodstvo trgovačkog preduzeća potrošilo u "Kasini", pa su kasnije (za kaznu) nekoliko godina odležali u zatvoru. A kako sve biva i prođe, tako bi i sa slavom nekadašnjeg hotela. Mnogi Kakanjci će se, međutim, sjetiti i prve ljetne bašte u ovome objektu (uz baštu kod stadiona "Rudara" i kuglane), gdje se ljeti sjedilo i pilo upravo tu gdje su danas kafići "Zamak", "Nur" i dr. Dugo je vremena grad bio bez prenoćišta, zbog čega su gosti morali ići na spavanje u Visoko ili Zenicu. A onda sedamdesetih godina uđe kakanjska trgovina i ugostiteljstvo u sastav velikoga bosanskohercegovačkog sistema UPI Sarajevo, koji u svojim ambicioznim planovima zacrta da sagradi čak stotinu motela i hotela širom Bosne i Hercegovine. Kako je u to doba bilo dosta para i kredita, što UPI naumi to i ostvari, te na petlji autoputa 1978. sagradi motel u Kaknju i nazva ga opet onim tradicionalnim rudarskim pozdravom - "Sretno". Tada je to bio reprezentativan ugostiteljski objekt sa 62 ležaja u nekoliko desetaka soba, dvije sale sa velikom kuhinjom u kojoj se samo u jednoj smjeni moglo pripremiti (zamislite) 3.500 obroka. Ko je jeo tolike obroke? Rudari, naravno. Ta hrana im se u vidu toplog obroka dostavljala u jame i na površinski kop, što je najbolje ilustrovalo njihov dostignuti standard.
No, došla su vremena agresije na BiH i motel "Sretno" je dobio novu funkciju. U njega je uselila Armija BiH, prvo Sedma muslimanska brigada, pa je neko vrijeme sa njega emitovan televizijski program ovdašnje NTV IC-7, a potom se dio Generalštaba Armije BiH preselio iz Sarajeva u ovaj motel, gdje je ostao sve do završetka rata kad mu je vraćena njegova prava namjena. Nisam siguran da je to danas jedini objekt u gradu u kome gost može prenoćiti, jer se otvaraju mali privatni pansioni. Uostalom, i "Sretno" će uskoro privatizacijom preći u ruke jednoga ili više privatnika. |
|
|
Prisjećajući
se motela "Sretno" iz tih dana, sarajevski književnik Miljenko Jergović je
zapisao i ovo: "Jedne je godine pored ceste za Zenicu, negdje kod
skretanja u Kakanj, niknula crna kockasta građevina. To čudo ljudskih ruku
potpuno je osvojilo krajolik, ništa se osim njezine crnine više nije
vidjelo, a namjernik s drugog svijeta mogao je samo odgonetati što bi ta
neobična kuća mogla biti: kazamat za posrnule socijalističke direktore,
visokokomforna mrtvačnica za bogataše koji vjeruju da tijelo osjeća nešto
poslije smrti ili alkemijski institut u kojem će se kakanjski ćumur po
logici iste kemijske šifre pretvarati u dijamante. Svašta je mogao
smišljati naš stranac prije nego što je na vrh crne kocke postavljen
natpis - Motel 'Sretno'. Biva, ako te vrag potjera sve do Kaknja, tu ćeš
majci zanoćiti i na tome ćeš se mjestu dobro zamisliti kako ćeš dalje u
životu. Nikada se ovih narednih godina nisi približio motelu 'Sretno', a
kamoli da si ušao u njega. Uvijek si ga gledao iz autobusa, iz istog kuta
i rakursa, i uvijek ti je bivao jednak čudom. To kakanjsko 'Sretno' je na
savršen način pokazivalo što se događa sa simbolima kad se vrate u
stvarnost nakon što su jednom iz stvarnosti proizvedeni. Kockasti oblik
motela trebao je dočarati komad ugljena, a njegovo ime značilo je rudarski
pozdrav. Problem o kojem idejne vođe i arhitekti nisu razmišljali sastojao
se u tome kako na razuman način objasniti insanu da bi u tome ćumuru koji
pozdravlja rudare trebao spavati, ručavati i veseli se možda. Crno nije
boja radosti, mira i sreće. Crna je boja tuge i nesreće…"