·	Slovo o autoru
·	Kako je nastao grad
·	Rudnik
·	Termoelektrana Kakanj
·	Tvornica cementa
·	Načelnici/predsjednici općine
·	Zaslužni Kakanjci
·	Privatni biznis
·	Generacija četrdesetih
·	Vjerski objekti
·	Spomenici
·	Zgošćanski stećak
·	Čitaonica i biblioteka
·	Dom kulture
·	FK "Rudar"
·	Željeznička pruga
·	Motel "Sretno"
·	Rudarska glazba
·	Pijaca
·	Novinarstvo i novinari
·	Između rata i mira
·	Pozitivni i negativni stereotipi

Ko su bili predsjednici (načelnici) kakanjske općine? Ko ih je birao? Koliko su učinili za razvoj grada? Jesu li bili popularni među stanovništvom?
Ovo su samo neka od niza pitanja koja se nameću kad se povede razgovor o gradu i općini. No do (pouzdanih) odgovora teško je doći iz prostog razloga što ne postoji službena evidencija ni njihovih imena, a kamoli podataka o vremenu njihovog predsjednikovanja ili, pak, koliko su imali uticaja na donošenje značajnih odluka za grad. Zato pisanje o ovoj temi iziskuje mnogo vremena, istraživanja, pa i lutanja u traženju podataka.

Bilo kako bilo, činjenica je da je u povijesti Kaknja ova funkcija bila veoma cijenjena i da je promijenila više naziva (gradonačelnik, predsjednik mjesnoga narodnog odbora, predsjednik općine, načelnik i slično). Oni stariji sjećaju se da je u prvoj polovini proteklog stoljeća upotrebljavan termin gradonačelnik. Koliko je bilo gradonačelnika i koji su to, malo ko u gradu pouzdano može reći. Da ne bih nagađao o tome periodu predsjednikovanja ili načelnikovanja, ostavljam budućim pomnim historičarima da se bave ovom temom.
Daleko je jasnije razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata, od oslobođenja Kaknja 1945. godine pa do danas. Mada ni za njega nema jedinstvenih podataka, ono se može analizirati sa više pouzdanosti, makar to bilo i samo na osnovu pamćenja i subjektivnog gledanja na događaje.

Prema sjećanjima starijih Kakanjaca, bilo je u Kaknju više narodnih odbora, a to znači da je bilo i više njihovih predsjednika. Zato se zvanično prvim predsjednikom općine smatra Vaso Milić. Kako su to poslijeratne godine, nije se moglo od predsjednika očekivati da bude nekoga visokostručnog obrazovanja, nego više da je imao političku podobnost i spremnost za izvršavanje povjerenih (partijskih) zadataka. Glavni zadaci u radu predsjednika (vjerovatno) bili su izgradnja infrastrukture te podizanje rudnika i drugih preduzeća. Poslije su došle udarničke godine u kopanju uglja i izgradnje rudnika, a u okviru njega i drugih djelatnosti (osim rudarstva) te gradnja stanova.

To je razdoblje kada su na čelu općine Sulejman Karahasanović, Esad Begovac i Džemal Džafić (redoslijed možda nije najbolji), kada se za dolazak na ovu funkciju traži stručno znanje, od ekonomiste do inženjera, ali i velika visprenost političara.
Potom je uslijedila faza modernih i svestranih političara, i u to vrijeme prvi ljudi Kaknja su: Adem Haračić, zatim Safet Huskić te Vinko Milinović, Ljuban Bojić, Emir Omeragić, Savo Subotić i Ejub Spahić.

S dolaskom nacionalnih stranaka na vlast kriteriji za dolazak na funkciju predsjednika se nešto mijenjaju. To je neposredni predratni, te ratni i poratni (najteži) periodi i za predsjednike i stanovništvo, te doba konstituiranja novog načina organizovanja općine. Kemal čelebić, Kemal Brodlija i Kasim Alajbegović načelnici su u to vrijeme, te sadašnji Ševal Bašić.

Za sve predsjednike općine do 1990. godine karakteristično je da ih je predlagao Općinski komitet Saveza komunista i to kao kadrove koji su sposobni da brže pokrenu razvoj općine i grada, a kasnije to čini više stranaka u međusobnom dogovoru, a u skladu sa rezultatima izbora.

U oba slučaja je zanimljivo analizirati profesionalni profil predsjednika općine. S obzirom na to da je kakanjski rudnik cijeli protekli period bio i ostao vodeća snaga na općini, većina njih su bili privrednici, a dosta njih i inženjeri (ponekada direktori Rudnika Kakanj) i dolazili su na mjesto predsjednika općine iz toga preduzeća (Esad Begovac, Safet Huskić), ali i drugih firmi (Vinko Milinović iz Termoelektrane Kakanj, Ejub Spahić iz Tona). A budući da je politika bila uvijek dominantna u životu ovdašnjih ljudi, to se prvi čovjek Kaknja birao često i iz tih redova (Vaso Milić, Džemal Džafić i Savo Subotić).

Da je profesionalno usmjerenje imalo veoma važnu ulogu u predsjednikovanju, potvrđuje i izbor prosvjetnih radnika na tu funkciju ( Adem Haračić i Emir Omeragić, te kasnije Kemal čelebić). Oni su, posebno ova dva prva, bili predsjednici kada je trebalo dati zamah prosvjeti i zdravstvu i kada su sagrađene mnoge škole, ali i zdravstveni, kulturni i sportski objekti. Primjetno je da su tri predsjednika po zanimanju bili ekonomisti (Sulejman Karahasanović, Ljuban Bojić i Ševal Bašić).

Valja, međutim, kazati da su na mjestu prvog čovjeka općine bile i ličnosti čije zanimanje nema neke dodirne tačke sa stvarnim potrebama grada i oni su postavljani na ovu funkciju iz čisto političkih (podobnih) razloga (Kemal Brodlija).

Predsjednici (načelnici) se nisu isto vrijeme zadržavali na toj funkciji. Obično je to bio četverogodišnji mandat, kasnije jednogodišnji, ali su neki ostajali i po dva mandata (Adem Haračić, Safet Huskić i Kemal Čelebić), dok su neki tu funkciju obavljali samo nakratko (privremeno), svega nekoliko mjeseci (Kasim Alajbegović kao vršilac dužnosti kada je visoki predstavnik za BiH Volfgang Petrič zbog određenih opstrukcija u radu smijenio Kemala Brodliju).

Uočljiva je još jedna karakteristika kod kakanjskih prvih ličnosti: nakon završetka mandata rijetko su odlazili na više funkcije van Kaknja, u Zenicu ili Sarajevo, što nije slučaj u drugim sredinama. Izuzeci u tome su Džemal Džafić, koji je nakon isteka mandata otišao na rad u tadašnje Izvršno vijeće u Sarajevo, Safet Huskić u Privrednu komoru Zenica, te poslije rata Kemal čelebić za ministra u Zeničko-dobojskom kantonu.

Ne ulazeći dublje u analizu ostvarenih rezultata čelnih ljudi Kaknja u razvoju grada, nezaobilazna je, ipak, činjenica da su u privredi, prije svega Rudniku Kakanj, postignuti zlatni periodi u proizvodnji uglja krajem pedesetih godina i u modernizaciji osamdesetih, dok je grad svoj maksimalni urbani domet dostigao (pa i zaokružio) izgradnjom lamela i solitera osamdesetih godina proteklog stoljeća. Naravno, ovome treba dodati i teške ratne godine kada su u funkcioniranju općine veliku ulogu igrali snalažljivost i umijeće predsjednika. Nema sumnje da je to zasluga prvih ljudi općine, koji za postignute rezultate zaslužuju zahvalnost i priznanje.