·	Slovo o autoru
·	Kako je nastao grad
·	Rudnik
·	Termoelektrana Kakanj
·	Tvornica cementa
·	Načelnici/predsjednici općine
·	Zaslužni Kakanjci
·	Privatni biznis
·	Generacija četrdesetih
·	Vjerski objekti
·	Spomenici
·	Zgošćanski stećak
·	Čitaonica i biblioteka
·	Dom kulture
·	FK "Rudar"
·	Željeznička pruga
·	Motel "Sretno"
·	Rudarska glazba
·	Pijaca
·	Novinarstvo i novinari
·	Između rata i mira
·	Pozitivni i negativni stereotipi

U junu ove godine navršit će se 35 godina novinarstva u Kaknju. Koliko mi je poznato, niko u ovom gradu nije utvrdio tačan datum od kojeg bio trebalo računati početak profesionalnog rada novinara u Kaknju, ali za tako značajan dan možda je nezaobilazan upravo izlazak prvih novina. To je svakako neoboriva činjenica za utvrđivanje nastanka i početka razvoja novinarske profesije. Zato 10. juni 1961. godine kada je Rudnik Kakanj štampao prvi broj svojih novina "Glas rudara" valja upamtiti i upisati u historiju Kaknja. Ova je godišnjica prilika da se prvi put o kakanjskom novinarstvu i njegovim novinarima progovori i na televiziji.

Novinari uzimaju sebi za pravo da govore o svemu, svačemu i svakome, ali nerado govore o sebi. Zašto? Sigurno ne zato što su novinari, već naprosto što je najteže o sebi pričati javno. Zato će o novinarstvu i novinarima, pored njih, govoriti i oni koji često odlučuju o njihovoj sudbini - direktori novinskih kuća i političari.

Novinarstvo, ono volontersko, u Kaknju se počinje njegovati i prije 1961. godine s pojavom prvih ovdašnjih dopisnika Oslobođenja i Radio Sarajeva. Bili su to kraći izvještaji o važnijim događajima mahom iz najvećeg preduzeća - Rudnika Kakanj.

Pedesetih godina dvadesetog stoljeća sarajevski, zenički, pa i zagrebački i beogradski novinari povremeno su navraćali u naš grad da bi pisali o rudarskim rekordima u kopanju uglja, o rudarskim nesrećama ili pak o FK "Rudar".

Ko su, zapravo, prvi kakanjski novinari.
Bili su to volonteri regrutovani iz redova prosvjetnih radnika ili općinskih službenika. Sadašnja generacija pamti prve dopisnike iz Kaknja: Sulju čehajića, Miju čokaru, pa kasnije Abdulaha Pekmića, potom Hamzu Frljka, Acu Popovića, Ibru Osmanspahića i Vladimira Fridla.

Nešto kasnije dolaze profesionalni novinari. Nakon osnivanja Više novinarske škole pri Institutu za novinarstvo u Beogradu kakanjski volonteri upisuju se u nju da bi stekli zvanje profesionalnog žurnaliste. Bili su to Suljo čehajić i Fuad Frtuna.
(Ova dva novinara govore o počecima svog rada.)

Suljo čehajić je bio prvi dopisnik Radio Sarajeva iz Kaknja.
Kakanj ima dosta dugu tradiciju i u sportskom novinarstvu koje je gotovo sve vrijeme ostalo na volonterskom nivou. Zahvaljujući razvoju sporta, posebno nogometa, iz Kaknja su za sarajevske, beogradske, zagrebačke i zeničke listove izvještavali Mato Komšo (doajen sportskog novinarstva), Aleksandar Kostantinović, Fikret Pašić, Anto Tomić, Elvedin Bjelopoljak i dr.

Mato Komšo je i danas sportski izvještač sarajevskih listova Oslobođenje i Dnevni avaz, te zagrebačkih Sportskih novosti. O tome Mato Komšo govori opširno.

Mada je u proteklih 35 godina u Kaknju boravio i radio veliki broj novinara, nikada ovdje nije postojala novinska organizacija. U vrijeme najveće ratne krize, kada je srednja Bosna bila blokirana, šest novinara koji su se tada zatekli u gradu, a na inicijativu pisca ovog teksta, u okviru Općinskog vijeća Saveza sindikata oformilo je Osnovnu organizaciju Saveza sindikata novinara. Nju su činili: Senka Jašarspahić, Franci župančić, Rade Jovanović, Fuad Frtuna, Derviš Kubat i Raif čehajić. Bila je to, istina, organizacija novinara više radi preživljavanja nego radi stvarne potrebe za profesionalnim, zajedničkim djelovanjem.
Koliko su kakanjski novinari bili uključeni u odbranu domovine? Većina njih, a riječ je o profesionalcima, aktivno je perom, kamerom i mikrofonom, pa i dokumentarnim filmovima, dala puni doprinos u informiranju bosanskohercegovačke javnosti o agresiji na BiH i suštini rata, ali i junačkoj odbrani domovine.

Novinari u Radio Kaknju, Nezavisnoj televiziji IC-7 i "Kakanjskom glasu" povremeno su odlazili na teren i pripremali tekstove i emisije sa prve linije. Za dobro informiranje svojih čitalaca "Kakanjski gals" je dobio i priznanje od Trećeg korpusa Armije BiH.
U protekle tri i po decenije novine su osnovni i jedini medij u gradu i općini kojim se stanovništvo informiralo o važnijim događajima i ličnostima. One su, ustvari, i utemeljitelji i nosioci profesionalizma u novinarstvu.

Kako je već rečeno, prve novine u Kaknju su se pojavile 10. juna 1961. godine. Bilo je to glasilo kakanjskog rudnika, mada je po svojoj koncepciji i sadržaju obuhvatalo sve važnije događaje u općini. List je pokrenut na inicijativu poslovodstva rudnika i kakanjskih političara sa osnovnim ciljem da se radnici i ostalo stanovništvo blagovremeno i istinito informira o ovdašnjim događajima. Glavni urednik bio je Rade Jovanović, iskusni i prekaljeni novinar koji je u Kakanj došao iz maglajskog "Natrona". List je odisao životom i odražavao stvarnost u rudniku i općini, pa je otuda bio tražen i čitaoci su mu vjerovali. Prvi saradnici u listu bili su Mijo čokara, Suljo čehajić, Aleksije Aco Popović, Hamza Frljak, Vladimir Fridl, Rade Božović, Raif čehajić, Ibro Osmanspahić i dr.

Zbog transformacije Rudnika Kakanj 23. marta 1963. godine "Glas rudara" prerasta u list Srednjobosanskih rudnika sa sjedištem u Zenici. Tada je u njemu bilo manje informacija iz Kaknja. No, 18. decembra 1976. godine "Glas rudara" ponovo postaje samo glasilo kakanjskog rudnika i u njemu se opširnije piše o događajima u Kaknju. I ovaj put glavni mu je urednik Rade Jovanović, za koga njegove kolege kažu da je prava živa novinarska legenda. On je bio ne samo urednik lista već i sve ostalo što je bilo u domenu novinarstva: pisao je tekstove i naručivao ih od drugih autora, redigovao ih, prekucavao, špiglovao stranice novina i dr. Bio je on i tehnički urednik i sekretar redakcije i šta još ne. Svakodnevno je trčao od redakcije do uprave, općine… Kasnije mu je u poslovima u redakciji pomagao Miladin Drobnjak, koji u list prelazi iz rudnika.

"Glas rudara" 4. aprila 1979. godine prerasta u općinsko glasilo pod nazivom "Kakanjske novine", koje ulaze u sastav novinske kuće "Naša riječ" Zenica, pa samim time dobijaju i još više na profesionalnosti. Uz ostalo, informacije su aktuelnije i moderno oblikovane, grafički izraz prepoznatljiviji, a u sistematizaciji radnih mjesta pojavljuju se i nova, kao što su: lektor, tehnički urednik i dr. Ove i druge inovacije u listu svrstavale su "Kakanjske novine" u red najboljih općinskih glasila u Bosni i Hercegovini. List je imao i stalnu saradničku ekipu, od kojih su se posebno isticali: Miladin Drobnjak, Franci župančić, Ahmed Bjelopoljak, Mirko šurlan, a kasnije Sanja Jenko i Senka Jašarspahić.

Glavni urednik tih novina Rade Jovanović 1986. godine odlazi u penziju (preminuo je u februaru 1995. godine). Novi glavni urednik lista postaje Franci župančić i na toj dužnosti ostaje sve do juna 1993. godine kada Ratno predsjedništvo općine Kakanj gasi "Kakanjske novine", koje su za svoj rad dobile nekoliko najviših općinskih priznanja, a njihov urednik Rade Jovanović najveće novinarske nagrade, među kojima je i ona za životno djelo. Uspjele su, eto, "Kakanjske novine"" da prežive 1990. godinu i smjenu vlasti u kakanjskoj općini, približivši se nacionalnim strankama, ali ne i rat.

Od mjeseca juna 1993. godine pa do januara 1994. Kakanj je bez općinskog glasila. U novembru 1994. Prijelazno općinsko vijeće osniva Javno preduzeće "Kakanjski glas", čiji je direktor Mirsad Zaimović, a glavni urednik istoimenog lista Fuad Frtuna. Pošto je, iako nije prošlo mnogo vremena, bilo nezadovoljno radom Fuada Frtune, već od četvrtog broja Prijelazno općinsko vijeće, koje je i osnivač novina i preduzeća, smjenjuje ga sa mjesta glavnog urednika i na tu dužnost imenuje dotadašnjeg saradnika u listu Adiba Zekića.
Ako se iz ovih 35 godina kakanjskog novinarstva želi izdvojiti najuspješnija godina - ne po kvalitetu, već kvantitetu - onda je to besumnje 1993. Mada ratna, donijela je Kaknju čak tri lista i dvije radiostanice. Pored "Kakanjskih novina", te godine je izlazio list "Bedem", glasilo 309. brdske brigade, i "Hrvatski korijeni", glasilo hrvatskog puka u općini Kakanj koji je izdavala Hrvatska demokratska zajednica, odnosno Hrvatsko vijeće obrane Kakanj.
"Bedem" je pisao o borcima 309. brdske brigade, o važnijim događajima na frontu u BiH, o Armiji BiH, istaknutim borcima i dr. Glavni urednik mu je bio profesionalni oficir Esnaf Buza. No, nakon pet brojeva, a zbog nedostatka novca, list je ugašen.

Glavni urednik "Hrvatskih korijena" bio je Šimo Komšo, mada je u njegovoj pripremi i izradi koncepta značajnu ulogu odigrao tadašnji urednik "Kakanjskih novina" Franci Župančić. Ovaj list je pisao o svim značajnijim temama iz života i rada hrvatskog puka, o povijesti, kulturi, gospodarstvu, običajima, ali i aktivnostima hrvatskih političkih i vojnih subjekata. Nakon osmog broja, u junu 1993. godine, sa odlaskom HDZ-a i HVO-a iz Kaknja, "Hrvatski korijeni" privremeno prestaju izlaziti, da bi bili obnovljeni van Kaknja tamo gdje se naselilo najviše kakanjskih Hrvata.

Značajnu ulogu u informiranju i razvoju kakanjskog novinarstva odigrala je zenička "Naša riječ". Pošto je svojim pokretanjem 1956. godine osnovana kao list Sreza Zenica, ona je dosta informacija donosila iz Kaknja gdje je imala nekoliko svojih saradnika. Gotovo svih 40 godina postojanja "Naša riječ" je imala jednoga ili više dopisnika iz Kaknja. Danas je to Senka Jašarspahić, koja je istovremeno i dopisnik Radija BiH.
O novinarstvu i novinarima govori i načelnik općine Kakanj, te direktori Radio Kaknja i Nezavisne televizije IC-7.

Elektronski mediji u Kaknju osnivaju se početkom rata: prvo radio a nešto kasnije i televizija. Radio Kakanj je startao u Radioklubu smještenom u Domu kulture, prvo emitovanjem programa po sat vremena prije i poslije podne i to sa jednim gramofonom i magnetofonom preko amaterske radiostanice. Sve do februara 1993. ovaj rad je više amaterski, da bi tada na posljednjem spratu trećeg solitera bio sagrađen improvizirani studio i iz njega emitovan desetodnevni program. Odlukom Predsjedništva Skupštine općine za direktora Radio Kaknja imenovan je Mirsad Alić, a za glavnog urednika Derviš Kubat. Na ovom su mediju tada radili još Raif čehajić, dugogodišnji novinar "Privrednih novina" iz Sarajeva, koji se u ratnom vihoru našao u rodnom gradu, i Aida šemić, profesor Srednjoškolskog centra. Sredinom 1994. Radio Kakanj preseljava u nove prostorije, u zgradu Stare jame, gdje se i sada nalazi. Radio Kakanj je 5. augusta 1993. godine konstituiran kao Javno preduzeće za radiodifuznu i propagandnu djelatnost, a u 2000. godini privatiziran je i kupili su ga njegovi radnici.

U prvoj polovini 1993. godine u kakanjskoj je općini djelovala i Radiopostaja Kraljeva Sutjeska. Nju je osnovala Hrvatska demokratska zajednica, odnosno Hrvatsko vijeće obrane, i ona je trebala da odigra ratnu informativno-političku ulogu u ovoj općini. Svojom čujnošću pokrivala je cijelu srednju Bosnu, a njen urednik je bio Ilija šljivić. Većinu programa je činila pop muzika svjetskih i hrvatskih autora. Lokalne vijesti govorile su o događajima u okviru aktivnosti HDZ-a i HVO-a. Svaki sat vremena Kraljeva Sutjeska se uključivala u Prvi program Hrvatskog radija prenoseći informativne emisije. Svojim konceptom Radiopostaja Kraljeva Sutjeska je bila u službi takozvane Hrvatske republike Herceg-Bosne, što se naročito vidjelo u junu 1993. kada su u srednjoj Bosni izbili sukobi između Bošnjaka i Hrvata. Nakon vojnog poraza HVO-a sredinom juna 1993. godine sa općine se povlače HVO i HDZ, pa tada gase i ovu radiopostaju.

Televizija je u gradu mlađa od radija. Nju je u drugoj polovini 1993. godine osnovala Sedma muslimanska brigada, koja je sve do proljeća 1994. program emitovala sa motela "Sretno". Potom seli u sadašnje prostorije u Ulici Osmana Džafića, da bi rješenjem Ministarstva informacija RBiH od 19. aprila 1994. godine osnivač Nezavisne radio-televizije IC-7 bio Islamski centar iz Zenice. Iako je imala nekoliko urednika, među prvima je bio Ferid Sokolović, a sve vrijeme direktor je Sulejmen ef. Čeliković, programska orijentacija IC-7 je bila i ostala u skladu sa njenim nazivom, mada, pored vjerske, dosta informacija posvećuje i političkim, privrednim, kulturnim i sportskim događajima iz kakanjske općine, Kantona i Federacije.

Iz svega rečenoga može se zaključiti da novinarstvo u Kaknju ima solidnu tradiciju dugu najmanje tri i po decenije. U tome razdoblju odnjegovano je nekoliko generacija profesionalnih novinara, od kojih su neki radili ili rade u poznatim bosanskohercegovačkim medijima, dok neki sa njima sarađuju. Neosporno je da su novinari u Kaknju ostali vjerni hroničari svih značajnijih dešavanja u ovom gradu i okolini, počevši od političkih i privrednih, pa do sportskih i kulturnih. Novija historija Kaknja ostala je zapisana u cijelosti i u kontinuitetu jedino na stranicama "Glasa rudara", "Kakanjskih novina" i (kasnije djelimično) "Kakanjskom glasu". Tekstovi i fotosi na stranicama ovih listova vjerno ilustruju razvoj, stasanje i širenje grada i općine u proteklih 35 godina, ali ističu i ljude, nosioce toga razvoja. Novine su ostale vječiti svjedoci i stvaranja nezavisne, moderne i suverene države Bosne i Hercegovine, od predratnih izbora do oslobađanja domovine.

Sa pojavom elektronskih medija stvoreni su uvjeti da se zapisi o historiji i u ovom vremenu osavremene, a vizija Kaknja upotpuni. Otuda bi djelatnost kakanjskih medija radija i televizije, pored informativnog karaktera, trebalo usmjeriti u pravcu stvaranja dokumenata o historiji grada i općine.