· Slovo o autoru
· Kako je nastao grad
· Rudnik
· Termoelektrana Kakanj
· Tvornica cementa
· Načelnici/predsjednici općine
· Zaslužni Kakanjci
· Privatni biznis
· Generacija četrdesetih
· Vjerski objekti
· Spomenici
· Zgošćanski stećak
· Čitaonica i biblioteka
· Dom kulture
· FK "Rudar"
· Željeznička pruga
· Motel "Sretno"
· Rudarska glazba
· Pijaca
· Novinarstvo i novinari
· Između rata i mira
· Pozitivni i negativni stereotipi

  PIJACA
(Odlomak iz knjige "Bosanske ratne godine", Planjaks, Tešanj, 1998.)

Prve godine rata pijaca u Kaknju, bar običnim danima, nije imala neki poseban značaj. Osim subotom, kada je pazarni dan, živost se osjećala jedino u kasno ljeto ili ranu jesen kada bi sa juga pristigle lubenice ili zelen koju su domaćice kupovale i pripremale za zimnicu. U to vrijeme kupovalo se na veliko po cijeli dan, a noću bi ili u predvečerje omladina, ponekad i stariji, prošetali do pijace i onako snogu pojeli neki riježanj lubenice. Te kupovine su u mirna vremena davale posebnu živost i draž kakanjskoj pijaci.

Pijaca ovdje u Kaknju nije, dakle, svakodnevno imala onu živost koja odlikuje ovakva mjesta, kakvu sam upamtio, pored ostalog, i po pijacama od Zenice do Sarajeva, pa do Trsta i Istanbula. Rat je, međutim, izmijenio ulogu kakanjske pijace. Ne odmah, prve godine, nego nešto kasnije, druge godine ratnih nevolja. A upravo je nevolja i dala poseban pečat pijaci.

Smještena na platou između zaleđa Banke, Batića kuće, nekadašnjeg Silosa (sada tržnice), te samoposluge i Ulice Vlade Dragića, kakanjska pijaca sa svojim pločnicima, betonskim stolovima i škrtim nadstrešnicama ljepši je dio grada. Naravno kada je komunalci očiste i operu. Takva je bila u normalnim vremenima, dok je svijet imao novca za kupovinu. A to je upravo doba kada su rudari i ostali zaposleni u ovoj općini imali dobra primanja. Kako se rat dužio, sva bijeda i jad počeli su se mjeriti upravo ovdje, na pijaci.

Zašto baš ovdje? Pa jednostavno zato što je na pijacu, pored individualnih proizvođača hrane i naravno stalnih švercera, počeo pristizati jedan manji, u početku prvo najsiromašniji a kasnije i osrednji sloj ljudi koji je donosio u početku kućne stvari i garderobu a kasnije i hranu (ili onu koju je dobio kao humanitarnu pomoć ili pak posljednji kilogram iz svoje bašte). Sve je to doprinijelo da je ljeto 1993. godine, kada je glad počela uveliko da prijeti Kakanjcima, dalo poseban pečat pijaci.

Na nju su sve više pristizali ljudi koji su željeli da se okušaju u trgovini. A tražili su, ustvari, posljednji spas u preživljavanju prodajući ono što im je u ovim ratnim vremenima manje potrebno u kući. Bilo je među njima i domaćeg stanovništva, i izbjeglica, i došljaka iz susjednih mjesta: Visokog, Zenice, Breze, pa čak i Travnika, žepča, Zavidovića i drugih mjesta, koji su ili slučajno dolazili ovdje poslom ili su se uputili u Kakanj isključivo radi prodaje stvari ili hrane. Upravo iz tih i takvih razloga pijaca je postala čežnja i nada sve siromašnijeg stanovništva da će na njoj prodati nešto od nuđenoga i za deset-dvadeset maraka, jer se sve kupuje i prodaje u njemačkim markama, nabaviti ulje, brašno, šećer, meso ili drugu hranu. A postala je ona i stjecište ne samo prodavača već i kupaca. Robe u prodavnicama je bilo sve manje. Od marta te godine hrvatska je vlast u Hercegovini blokirala ceste, pa robe iz toga pravca nije bilo u Kaknju. Zalihe su povremeno iz magacina pristizale u prodavnice, ali je i to ubrzo presahnulo. Zato sve što se kupovalo, ili bar najveći dio toga, nalazilo se ovdje, na pijaci.

Pijačnu ponudu poboljšalo je i iseljavanje srpskoga i hrvatskog stanovništva. Prvo su Srbi, u namjeri da se presele u "srpsku državu", subotom donosili pokućstvo na pijacu, a kasnije i ostalim danima. Oni koji su već otišli za taj su posao zaduživali svoje rođake. Od juna mjeseca kada se sa HVO-om iz općine povlači jedan dio i Hrvata također počinje značajnije pristizati i njihova roba na pijacu. I treći razlog veće pijačne ponude su krađe. Nakon odlaska Srba i Hrvata iz Kaknja prvo su oni najhrabriji (da ne kažem oni najokorjeliji lopovi) pljačkali napuštene kuće i stvari donosili na pijacu. Mjesec ili dva kasnije toj se pljački, od stoke do pokućstva, priključuje i dio lokalnog stanovništva. Radili su to oni od kojih se čovjek mogao takvoj raboti i nadati, a sve je više bivalo i onih od kojih se nikada nije moglo takvo nešto očekivati. Tako su rat i bijeda izmijenili i moral nekih ljudi koji nisu mogli odoljeti grabežu.

I kad se sve ovo ima u vidu, nije teško zaključiti da je pijaca bila puna stvari, robe iz humanitarne pomoći i ovdašnjih bašta i njiva. Ovdje se moglo kupiti sve: od hrane, raznih krpica i alata do poljoprivredne mehanizacije, namještaja i kompjutera. Naravno, sitna roba je izložena na stolovima, a krupna stoji negdje u garaži, šupi ili kući i čeka kupca kojem se sve to nudi sa spiska stvari za prodaju.

Pijaca u ljeto 1993. godine
Ljudi su svakog dana bivali sve dokoniji, jer je malo preduzeća radilo. Iz radoznalosti mnogi su svraćali na pijacu, šetali, razgledali, zapitkivali za cijene. Poneko je i kupovao. Jer za male pare moglo se dosta toga od pokućstva nabaviti. Hrana je zato postajala svakog dana sve skuplja. Bez pokućstva se može preživjeti, ali praznog stomaka - teško. Cijena kilograma brašna u novembru je prelazila 10 maraka, pšenice 7 ili 8, kukuruza 5, a hljeb u pekari je koštao 6 maraka. Litar mlijeka je istovremeno dostizao 2 marke, obični sir 5 maraka, a jedno jaje 2 marke. Litar ulja kao i kilogram šećera varirali su oko 20 maraka, kilogram mesa 10 maraka, a pečenja 15. Ne pamtim da je ikada u Kaknju bilo toliko naroda na pijaci kao subotom u to vrijeme. Na toj žili kucavici grada pristizalo je kupaca i prodavača tri pa i četiri puta više nego prije rata. Uostalom, to i ne treba da čudi, jer je kakanjska pijaca 1993. godine bila jedina u srednjoj Bosni. U Visokom nije radila zbog čestih napada agresora iz Ilijaša, u Zenici je rasformirana odmah nakon prvih smrtonosnih granata upućenih iz Viteza, dok u Busovači, Travniku, Vitezu, žepču, Zavidovićima, Brezi i drugim gradovima pijace nisu radile jer se tamo vodio pravi rat. Kakanj je, eto, ostao jedino mjesto gdje se moglo trgovati na pijaci.

Subotom se u ovaj grad slivala masa naroda, po nekoliko hiljada duša iz susjednih mjesta. Dok je bilo goriva, i automobilima se dolazilo na pijacu, nije bilo gotovo mjesta za parkiranje, a kasnije kada je voz od Dobrinja do Zenice ostao jedino prijevozno sredstvo dolazilo se gotovo istovremeno na pijacu. Jedne subote sam posmatrao dolazak voza iz Zenice: rijeka ljudi sa željezničke stanice hrlila je prema pijaci. U jednom momentu most na rijeci Bosni, namijenjen pješacima, odjednom je postao tijesan, pa su se mnogi kretali preko željezničkog mosta. Kao mravi, samo u jednom pravcu, nadolazili su kupci i prodavci. Ovi prvi nešto sporijim korakom, a ovi drugi gotovo trčeći. Jer valja zauzeti što bolje mjesto za "štand".

Roba se izlagala obično na asfaltu. Prostre se komad novine ili najlona i na njemu razastre sve ono što se prodaje. Subotom bi se i Kakanjci koji prodaju pokućstvo i garderobu preseljavali sa pijace na sada prošireni parking od samoposluge pa sve do Doma kulture i osnovne škole. Taj dio buvljaka u obliku slova "L" imao je pet-šest redova i donosio je kakanjskoj općini, kao i običnim danima, nešto novca od pljacarine koja je iznosila jednu marku. Kupovalo se i prodavalo tako od ranih jutarnjih sati pa do ranih popodnevnih. špica je bila od 10 do 13 sati.

živost na kakanjskoj pijaci nije jenjavala ni s dolaskom prohladnih jesenjih dana. Iako se do tada teško moglo naći mjesto na pijaci, od novembra, kada je pao prvi snijeg i naglo zahladnilo, broj prodavača je smanjen za najmanje polovinu. Sve je manje bilo onih koji su prodavali hranu. I pored toga ljudi su svraćali na pijacu, neko iz dosade, drugi da bi nešto kupili. Ali svi oni samo nakratko zbog hladnoće. Na pijaci su se tada zadržavali i prodavači koji su dobro utopljeni boravili po tri-četiri sata i vraćali se kući. I tada je, međutim, pijaca ostala mjesto gdje su Kakanjci najčešće svraćali i gdje se primjećivala živost. Puls grada mjerio se i zimi upravo na pijaci. Tako je bilo sve do kraja januara 1994. kada je zbog granatiranja grada zabranjen rad pijace.
Nekoliko mjeseci kasnije pijaca je ponovo proradila, ali na njoj nije ni izbliza bilo one ranije živosti.

(Novembra 1993.)