 |
|
|
| RUDNIK "Idem u Rudnik" ili "Bio sam u Rudniku". Još kao dijete sjećam se da su pedesetih godina prošlog stoljeća ovako govorili stanovnici perifernih dijelova Kaknja odlazeći u grad ili se vraćajući iz njega. A njihovo odredište, zapravo, nije bio onaj rudnik u kome se radilo i kopao ugalj, već sâm grad, gdje su u općinskim uredima ili prodavnicama završavali svoje neodložne poslove. Rudnik je tako postao - i do danas kod većine stanovnika zadržao se - kao sinonim za grad. Uistinu, Rudnik jeste Kakanj, baš kao što je Kakanj Rudnik. Ako gradovi, pored osnivača, tvoraca i graditelja, imaju i roditelje, onda se za Kakanj može reći da mu je Rudnik otac, a Austro-Ugarska mati. Jer Rudnik je podigao grad, a tadašnja (austrougarska) vlast ga je porodila. Nigdje u svijetu rudnici (ma kakva se ruda u njima kopala) nisu privlačni, nego uvijek označavaju mjesta za proizvodnju znoja i žuljeva. I danas kada je silazak u jamu do maksimuma humaniziran i osavremen, rudarski posao je naporan. Ipak, dolazili su u Kakanj radnici iz susjednih sela, gradova i država da bi zaradili kruh "sa sedam kora". Dolazili i mnogi u njemu ostajali zauvijek. Rudnik im je bio i otac i mati. U njemu su sticali rudarska znanja i upoznavali se sa čudima prirode savladavajući ih uspješno, ali ovdje su im se otvarali i vidici u svijet i saznanja o prirodnim zakonitostima, štrajku, politici i najvećoj stručnosti. Neki su, opet, iz Rudnika odlazili u politiku, trasirajući kasnije rudarima i političko-ekonomske pravce. Ali u kakanjskom je rudniku mrki ugalj, kao osnovni energent, bio
glavna vodilja i startna pozicija od koje su u Kaknju, pa i u državi,
računali svoj poslovni i politički saldo. Geslo - što više iskopanih tona
"crnog zlata" - rudari nikada nisu zaboravili, ni kada su radili prvih
decenija za stranca (Austro-Ugarsku), ni u socijalizmu kada su obarali
svjetske rekorde, ni u vrijeme agresije kada su uspijevali održati u
funkciji energetski sistem, a ni danas u vrijeme obnavljanja proizvodnje.
Od skromnih 40.000 tona u 1902. godini dostigli su proizvodnju veću od dva
miliona tona u 1986. i 1990. Po svome učinku već 1946. godine Rudnik je
proglašen najboljim kolektivom u tadašnjoj državi. Sa 2.500 do 5.500
zaposlenih, u zavisnosti od perioda, bio je i ostao najveće preduzeće u
općini. U svim vremenima nosilac je ukupnog razvoja grada i općine, i kada
je bio jedino preduzeće, i danas kada sa drugim firmama kroči ka povratku
predratnog sjaja. Uporedo sa materijalnim vrijednostima građen je i specifičan mentalitet rudara i stanovništva, ponikao, opet, na specifičnom odnosu stvaranom u proizvodnji uglja. Solidarnost, bratimljenje i poštivanje drugog bili su sve vrijeme osnovne vrijednosti rudara i Kakanjaca. I kada je protekle decenije nacionalna podijeljenost bila najizraženija, Kakanjci su ostali tolerantniji od drugih, upravo onako kako su to vječito rudari. Prošao je Rudnik kroz razne faze razvoja, organizovanja i transformacije, ali rijetko kada imajući status koji mu u državi i pripada kao proizvođaču osnovnog energenta. Glavna direkcija mu je često bila van Kaknja (Srednjobosanski rudnici Zenica, Titovi rudnici uglja Tuzla), a samo jednom, u doba agresije na Bosnu i Hercegovinu, u Kaknju (Rudnici uglja "Srednja Bosna"). Ipak, uvijek je bio i ostao kakanjski. Bile su u njemu i osnovne organizacije udruženog rada (OOUR), a on radna organizacija (RO). Sada je samostalan i pred njim je u ovim tranzicijskim vremenima jedna od najsloženijih faza razvoja - privatizacija. Kako će i koliko on biti zaista onih što u njemu rade (rudara), saznat ćemo uskoro. Kada danas pogledamo listu sa 26 imena dosadašnjih direktora Rudnika, uočavamo da ona, od onog prvoga - Jozefa Koberca, preko Mahmuta Mašića, Franje Semrada i Stjepana Čabrića, pa do današnjeg Harisa Neimarlije zapravo i održava strukturu i porijeklo zaposlenih. Prvo su u Rudniku radili rudari iz drugih mjesta, da bi se njima kasnije pridružilo domaće stanovništvo koje je danas dominatno među zaposlenima. Uostalom, ima li išta značajnije za jednu sredinu od činjenice da su djeca nekadašnjih rudara dostigla takav stepen obrazovanja, stručnosti, znanja i iskustva da mogu uspješno voditi ovo najveće preduzeće u općini. U svojim fazama razvoja Rudnik je uostalom odnjegovao čitavu jednu
generaciju stručnjaka izraslu upravo u gradu, koja se afirmirala upravo
ovdje. Kada sa današnje distance posmatramo taj hod, neminovno se nameće
zaključak da je Rudnik dao nekoliko vrsnih stručnjaka i u najviše državne
organe. U njemu su stasali mnogi stručnjaci koji su od običnog rudara
svojim talentom, marljivošću i školovanjem izrasli u priznate stručnjake i
direktore (Hamdo Mimić i mr. Petar Bajc), a u njemu je promoviran i prvi
doktor rudarskih nauka (Luka Radoš), da bi kasnije pristigli i doktorati
za druge oblasti (Omer Jukić). Razdoblje od jednog stoljeća donijelo je i otvaranje muzejske zbirke u
Rudniku. Tih stotinu godina ovjekovječeno je u muzeju ne baš mnoštvom
eksponata, ali dovoljnim brojem da se podsjetimo kako je Andrija Zuder bio
jedan od prvih rudara, da su dvadesetih i tridesetih godina rudari bili i
štrajkači u borbi za svoja (ljudska) prava i bolje uvjete rada, da su
četrdesetih postali antifašisti boreći se u narodnooslobodilačkom pokretu
i oslobođenju domovine, pedesetih obarali svjetske rekorde u kopanju
uglja, šezdesetih i sedamdesetih izgrađivali Kakanj, a devedestih stali na
branik nezavisne države Bosne i Hercegovine, braneći je od agresora, dok
krajem drugoga i početkom trećeg milenija obnavljaju proizvodnju i vraćaju
Rudniku predratni sjaj. |
|
|
