· Slovo o autoru
· Kako je nastao grad
· Rudnik
· Termoelektrana Kakanj
· Tvornica cementa
· Načelnici/predsjednici općine
· Zaslužni Kakanjci
· Privatni biznis
· Generacija četrdesetih
· Vjerski objekti
· Spomenici
· Zgošćanski stećak
· Čitaonica i biblioteka
· Dom kulture
· FK "Rudar"
· Željeznička pruga
· Motel "Sretno"
· Rudarska glazba
· Pijaca
· Novinarstvo i novinari
· Između rata i mira
· Pozitivni i negativni stereotipi

  RUDNIK

"Idem u Rudnik" ili "Bio sam u Rudniku". Još kao dijete sjećam se da su pedesetih godina prošlog stoljeća ovako govorili stanovnici perifernih dijelova Kaknja odlazeći u grad ili se vraćajući iz njega. A njihovo odredište, zapravo, nije bio onaj rudnik u kome se radilo i kopao ugalj, već sâm grad, gdje su u općinskim uredima ili prodavnicama završavali svoje neodložne poslove.

Rudnik je tako postao - i do danas kod većine stanovnika zadržao se - kao sinonim za grad. Uistinu, Rudnik jeste Kakanj, baš kao što je Kakanj Rudnik. Ako gradovi, pored osnivača, tvoraca i graditelja, imaju i roditelje, onda se za Kakanj može reći da mu je Rudnik otac, a Austro-Ugarska mati. Jer Rudnik je podigao grad, a tadašnja (austrougarska) vlast ga je porodila.

Nigdje u svijetu rudnici (ma kakva se ruda u njima kopala) nisu privlačni, nego uvijek označavaju mjesta za proizvodnju znoja i žuljeva. I danas kada je silazak u jamu do maksimuma humaniziran i osavremen, rudarski posao je naporan. Ipak, dolazili su u Kakanj radnici iz susjednih sela, gradova i država da bi zaradili kruh "sa sedam kora". Dolazili i mnogi u njemu ostajali zauvijek. Rudnik im je bio i otac i mati. U njemu su sticali rudarska znanja i upoznavali se sa čudima prirode savladavajući ih uspješno, ali ovdje su im se otvarali i vidici u svijet i saznanja o prirodnim zakonitostima, štrajku, politici i najvećoj stručnosti. Neki su, opet, iz Rudnika odlazili u politiku, trasirajući kasnije rudarima i političko-ekonomske pravce.

Ali u kakanjskom je rudniku mrki ugalj, kao osnovni energent, bio glavna vodilja i startna pozicija od koje su u Kaknju, pa i u državi, računali svoj poslovni i politički saldo. Geslo - što više iskopanih tona "crnog zlata" - rudari nikada nisu zaboravili, ni kada su radili prvih decenija za stranca (Austro-Ugarsku), ni u socijalizmu kada su obarali svjetske rekorde, ni u vrijeme agresije kada su uspijevali održati u funkciji energetski sistem, a ni danas u vrijeme obnavljanja proizvodnje. Od skromnih 40.000 tona u 1902. godini dostigli su proizvodnju veću od dva miliona tona u 1986. i 1990. Po svome učinku već 1946. godine Rudnik je proglašen najboljim kolektivom u tadašnjoj državi. Sa 2.500 do 5.500 zaposlenih, u zavisnosti od perioda, bio je i ostao najveće preduzeće u općini. U svim vremenima nosilac je ukupnog razvoja grada i općine, i kada je bio jedino preduzeće, i danas kada sa drugim firmama kroči ka povratku predratnog sjaja.


Detalj iz separacije iz 1923. godine

Iz njega je sve nastajalo i oko njega ili u njemu se sve dešavalo. Rudarstvo je gradu podarilo niz novih i tradicionalnih zanimanja, od mašinogradnje i prometa preko trgovine i ugostiteljstva pa do zdravstva, kulture i obrazovanja. Većina preduzeća iznikla je iz Rudnika, kao i niz stručnjaka različitog profila. Nove vrijednosti stvarane u Rudniku razvijale su grad, općinu, republiku i državu.

Uporedo sa materijalnim vrijednostima građen je i specifičan mentalitet rudara i stanovništva, ponikao, opet, na specifičnom odnosu stvaranom u proizvodnji uglja. Solidarnost, bratimljenje i poštivanje drugog bili su sve vrijeme osnovne vrijednosti rudara i Kakanjaca. I kada je protekle decenije nacionalna podijeljenost bila najizraženija, Kakanjci su ostali tolerantniji od drugih, upravo onako kako su to vječito rudari.

Prošao je Rudnik kroz razne faze razvoja, organizovanja i transformacije, ali rijetko kada imajući status koji mu u državi i pripada kao proizvođaču osnovnog energenta. Glavna direkcija mu je često bila van Kaknja (Srednjobosanski rudnici Zenica, Titovi rudnici uglja Tuzla), a samo jednom, u doba agresije na Bosnu i Hercegovinu, u Kaknju (Rudnici uglja "Srednja Bosna"). Ipak, uvijek je bio i ostao kakanjski. Bile su u njemu i osnovne organizacije udruženog rada (OOUR), a on radna organizacija (RO). Sada je samostalan i pred njim je u ovim tranzicijskim vremenima jedna od najsloženijih faza razvoja - privatizacija. Kako će i koliko on biti zaista onih što u njemu rade (rudara), saznat ćemo uskoro.

Kada danas pogledamo listu sa 26 imena dosadašnjih direktora Rudnika, uočavamo da ona, od onog prvoga - Jozefa Koberca, preko Mahmuta Mašića, Franje Semrada i Stjepana Čabrića, pa do današnjeg Harisa Neimarlije zapravo i održava strukturu i porijeklo zaposlenih. Prvo su u Rudniku radili rudari iz drugih mjesta, da bi se njima kasnije pridružilo domaće stanovništvo koje je danas dominatno među zaposlenima. Uostalom, ima li išta značajnije za jednu sredinu od činjenice da su djeca nekadašnjih rudara dostigla takav stepen obrazovanja, stručnosti, znanja i iskustva da mogu uspješno voditi ovo najveće preduzeće u općini.

U svojim fazama razvoja Rudnik je uostalom odnjegovao čitavu jednu generaciju stručnjaka izraslu upravo u gradu, koja se afirmirala upravo ovdje. Kada sa današnje distance posmatramo taj hod, neminovno se nameće zaključak da je Rudnik dao nekoliko vrsnih stručnjaka i u najviše državne organe. U njemu su stasali mnogi stručnjaci koji su od običnog rudara svojim talentom, marljivošću i školovanjem izrasli u priznate stručnjake i direktore (Hamdo Mimić i mr. Petar Bajc), a u njemu je promoviran i prvi doktor rudarskih nauka (Luka Radoš), da bi kasnije pristigli i doktorati za druge oblasti (Omer Jukić).

U Rudniku se danas ugalj kopa najsavremenijim metodama
U stotinu godina povijesti Rudnik je od najobičnije jame, u kojoj su iskopane prve tone mrkog uglja, izrastao (za bosanskohercegovačke pojmove) u veliko preduzeće, što bi se reklo, pravu instituciju u kojoj se, uz proizvodnju uglja, stiče znanje iz različitih oblasti. Njegova raznovrsna organizacija omogućava rudarima da budu i više od te prvobitne i osnovne profesije, u zavisnosti od interesovanja i afiniteta svakog pojedinca. Rudar je u raznim periodima razvoja ugljenokopa mogao kopati ugalj, ali istovremeno nakon posla ići i na razne kurseve i usavršavati se, upisati postdiplomski studij, svirati u rudarskoj glazbi, trenirati nogomet ili kuglanje i šta još ne?

Razdoblje od jednog stoljeća donijelo je i otvaranje muzejske zbirke u Rudniku. Tih stotinu godina ovjekovječeno je u muzeju ne baš mnoštvom eksponata, ali dovoljnim brojem da se podsjetimo kako je Andrija Zuder bio jedan od prvih rudara, da su dvadesetih i tridesetih godina rudari bili i štrajkači u borbi za svoja (ljudska) prava i bolje uvjete rada, da su četrdesetih postali antifašisti boreći se u narodnooslobodilačkom pokretu i oslobođenju domovine, pedesetih obarali svjetske rekorde u kopanju uglja, šezdesetih i sedamdesetih izgrađivali Kakanj, a devedestih stali na branik nezavisne države Bosne i Hercegovine, braneći je od agresora, dok krajem drugoga i početkom trećeg milenija obnavljaju proizvodnju i vraćaju Rudniku predratni sjaj.


Andrija Zuder, jedan od prvih rudara u Kaknju

A u ovim turobnim vremenima, priznat ćete, jeste čast i zadovoljstvo, ali ipak nije ni malo lako nositi teret stogodišnjaka.