·	Slovo o autoru
·	Kako je nastao grad
·	Rudnik
·	Termoelektrana Kakanj
·	Tvornica cementa
·	Načelnici/predsjednici općine
·	Zaslužni Kakanjci
·	Privatni biznis
·	Generacija četrdesetih
·	Vjerski objekti
·	Spomenici
·	Zgošćanski stećak
·	Čitaonica i biblioteka
·	Dom kulture
·	FK "Rudar"
·	Željeznička pruga
·	Motel "Sretno"
·	Rudarska glazba
·	Pijaca
·	Novinarstvo i novinari
·	Između rata i mira
·	Pozitivni i negativni stereotipi

Koliko u gradu ima vjerskih objekata i koji je od njih najstariji?
U traženju odgovora na ova dva pitanja, valja poći ustaljenim hronološkim redoslijedom. Nakon podizanja prvih zgrada i znatnijeg doseljavanja stanovništva u Kakanj, ukazuje se potreba i za prvim vjerskim objektom, u ovom slučaju katoličkom crkvom, budući da su prvi rudari i stanovnici bili upravo te vjeroispovijesti. U prvih desetak godina od početka rada rudnika nije bilo crkve, da bi krajem 1919. godine dekretom biskupa Vrhbosanke nadbiskupije u Kakanj na službovanje bio poslan svećenik Josipa Divić da osnuje župu i počne pripreme za izgradnju prve crkve.

Nakon njegova dolaska uspostavlja se redovan vjerski život, ali kako nije postojala crkva, obred se obavljao u farlezi Rudnika sve do 1919. godine kad je na prostoru današnjeg preduzeća "Pilana" podignuta crkva. Tačnije, bila je to više baraka ispred koje se nalazio drveni zvonik (toranj). Godine 1926. sagrađena je veća i ljepša crkva u neposrednoj blizini današnje.

Malo stariji Kakanjci sjetit će se te crkve, koja je sve do 1964. godine služila svojoj namjeni bogosluženja, da bi onda bila srušena, a na njezinu mjestu sagrađena veća, ljepša i funkcionalna koju danas poznajemo.

Veliku ulogu ne samo u izgradnji prve i druge crkve, već i ukupnog vjerskog života, pa i izgradnji nekih objekata - kakvi su, pored ostalog, Hrvatski katolički dom - te osnivanje hrvatskih institucija, kao što je kulturno društvo "Napredak", odigrao je tadašnji župnik Josip Divić. Njegove zasluge za organizaciju i vođenje cjelokupnog vjerskog života su itekako velike. Uostalom, on se u historiji grada i najduže zadržao na dužnosti kakanjskog župnika.


Katolička crkva

Drugi vjerski objekat koji niče u gradu je pravoslavna crkva. Historičari su zabilježili da je dobrovoljnim prilozima vjernika sagrađena 1927. godine. Nisu zabilježene nikakve veće izmjene na njoj od njene izgradnje, mada neki tvrde da su je u Drugome svjetskom ratu Nijemci demolirali, da bi po završetku rata bila obnovljena.
Kako u ovom posljednjem ratu (1991.-1995. godina) u gradu nije bilo ratnih razaranja, to su obje crkve ostale neoštećene. U periodu 1992.-1995. molitve su redovno održavane u katoličkoj crkvi, ali ne i pravoslavnoj. Pošto je gotovo cjelokupno srpsko stanovništvo sa općine napustilo ovaj kraj (pa i paroh), nije bilo ni potrebe da pravoslavna crkva bude otvorena. S postepenim povratkom Srba u Kakanj, i pravoslavna crkva otvara svoja vrata vjernicima, pa od 1996. godine poprimila onu ulogu koju je imala i ranije.
 

Pravoslavna crkva

Kada je riječ o muslimanskim vjerskim objektima, situacija je nešto drugačija. Naime, u gradu devedeset godina nije bilo ni džamija ni mesdžid. Ova činjenica može se donekle objasniti tako što je sa osnivanjem grada muslimansko stanovništvo uglavnom živjelo u okolnim selima ili na periferiji grada, gdje stoljećima postoje džamije: Donji Kakanj, Zgošća i Doboj, pa kasnije, kad se muslimansko stanovništvo i doseljava u grad svoje vjerske potrebe zadovoljavaju u najbližim džamijama. Gradsko stanovništvo obično je posjećivalo džamije u Doboju i Zgošći, a kasnije u Brnju i Bičeru. A kako se u komunizmu nije posvećivala pažnja religiji, već je ona zanemarivana, sve do 1990. godine - kad dolazi do demokratskih procesa u društvu - Bošnjaci nisu nešto mnogo ni insistirali na gradnji džamije u gradu, iako su još ranije postojale inicijative o tome.

Dolaskom SDA na vlast, ovo pitanje se ozbiljnije aktuelizira, te je krajem 1990. godine Islamska zajednica pred Domom kulture položila kamen-temeljac za džamiju. No, zbog nedostatka novca i izbijanjem agresije na Bosnu i Hercegovinu ovo je pitanje potisnuto u drugi plan.

U međuvremenu se, sve masovnijim vraćanjem stanovništva vjeri, ukazala potreba za gradskim mesdžidom, koji je 1994. godine i otvoren u nešto preuređenim prostorijama Doma kulture, gdje se i danas nalazi. Gradnja Islamskog centra - kako je zvanični naziv ovog objekta - započinje 1994. godine i u ovih šest godina postepeno je građen tako da su sada vanjski radovi u završnoj fazi.


Vanjski radovi na izgradnji Islamskog centra u završnoj fazi

Sa razvojem, dakle, demokratskih društvenih odnosa u Kaknju, tri najmnogobrojnija naroda se vraćaju vjeri i svojim historijskim korijenima, ispovijedajući svoju vjeru slobodno i javno na najsvetijim i najuzvišenijim mjestima - u crkvama i džamijama.