·	Slovo o autoru
·	Kako je nastao grad
·	Rudnik
·	Termoelektrana Kakanj
·	Tvornica cementa
·	Načelnici/predsjednici općine
·	Zaslužni Kakanjci
·	Privatni biznis
·	Generacija četrdesetih
·	Vjerski objekti
·	Spomenici
·	Zgošćanski stećak
·	Čitaonica i biblioteka
·	Dom kulture
·	FK "Rudar"
·	Željeznička pruga
·	Motel "Sretno"
·	Rudarska glazba
·	Pijaca
·	Novinarstvo i novinari
·	Između rata i mira
·	Pozitivni i negativni stereotipi

ZASLUŽNI KAKANJCI

U stogodišnjoj povijesti grada bilo je dosta njegovih istaknutih ljudi koji su svojim kraćim ili dužim radom u različitim oblastima života i rada doprinijeli bržem razvoju ove sredine. Različita društvena uređenja i ideologije, opet, isticale su svoje ličnosti i njihove zasluge pa, posmatrajući sa današnje distance, može se uočiti nekoliko osoba koje zaslužuju epitet zaslužnih. No, činjenica je da Kakanj, ipak, u dužem vremenskom razdoblju nije imao jednu izrazito dominirajuću osobu o kojoj bi se većina sugrađana saglasila kada je riječ o njezinoj veličini i značaju, kao što su to imali susjedni gradovi (Visoko Mulu Hodžića ili Zenica Alojza Derliga i Kemala Kapetanovića). Otuda je govoriti o tim Kakanjcima dosta nezahvalno, pogotovo što će se uvijek (nenamjerno) izostaviti poneki sugrađanin koji zaslužuje taj epitet.
Spominjanje, ipak, nekoliko najzaslužnijih Kakanjaca za razvoj i rast grada može biti i samo jedan od prijedloga da se na zvaničnom mjestu ova lista osoba dopuni (ili koriguje) i njihova imena upišu u historiju grada, odužujući im se makar i davanjem njihovih imena važnijim institucijama, organizacijama ili ulicama.

Različita razdoblja u prošlosti grada ostala su zapamćena upravo po njima. Ako najstarije Kakanjce upitate sa doktora Hamida Simitovića, većina će reći da takvog ljekara grad nikada više neće imati jer je, zahvaljujući svome znanju koje je stekao na studiju medicine u austrijskom Gracu 1920. godine, u vrijeme kada je medicinska dijagnostika kročila prvim koracima, liječio pacijente veoma uspješno. No, zahvaljujući znanju i iskustvu stečenima kasnije tokom rada u Beloj Crkvi, Brčkom i Zavidovićima, doktor Simitović je uspješno liječio i najteže bolesti. Iako je bio ljekar opće prakse, uspješnim se pokazao i u liječenju gotovo svih bolesti. Njegov odnos i davanje savjeta pacijentu postali su pravilo koje su tada mogli prihvatiti i poznati eksperti u medicini. U Kaknju je radio od 1945. do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća i bio je u to vrijeme jedini ljekar. Nije mu bilo teško da ode i najudaljenija sela općine (iako nije bilo ni dobrih putova ni automobila) i pregleda pacijenta, dadne mu lijekove i koristan savjet. Tu njegovu humanost i uspješno liječenje bolesti prepoznali su stanovnici od samog početka, pa je u hrvatskom narodu iz toga perioda ostala izreka: "Samo sveti Ante i doktor Simitović mogu pomoći ljudima."

Doktor Simitović je iznad svega bio čovjek i družio se rado sa običnim ljudima i rudarima, te su ga oni neizmjerno poštivali, cijenili i voljeli. Kada je umro u Sarajevu novembra 1973. godine, općinska delegacija je prisustvovala njegovoj dženazi, a kakanjskom Domu zdravlja dato je njegovo ime. Ovom ljekaru početkom šezdesetih godina u gradu će se pridružiti i prvi ljekar rodom iz Kaknja - Asim Delibašić, koji će kasnije izrasti u vrhunskog hirurga u zeničkoj bolnici.

U plejadi zaslužnih Kakanjaca neizostavno ime je i svećenika Josipa Divića, prvog župnika u Kaknju, koji je gotovo cio život ugradio u svoj poziv i boljitak grada i njegovih stanovnika. Rođen je 1890. godine u Kreševu, a nakon završene Isusovačke gimnazije u Travniku upisuju se na Teološki fakultet u Sarajevu, da bi posljednje dvije godine studiranja proveo u Zagrebu. U njegovoj biografiji zapisano je da je nakon završene Teologije kratko vrijeme bio zamjenik župnika u Katedralnoj crkvi u Sarajevu, te zamjenik biskupa Vrhbosanske nadbiskupije. Krajem 1919. po dekretu biskupa Vrhbosanske nadbiskupije dolazi u Kakanj radi osnivanja župe. Sve do 1957. godine svećenik Josip Divić je bio župnik, kada zbog narušenog zdravlja odlazi u mirovinu. Umro je 10. decembra 1967. godine u Kaknju.

U svom radu dostigao je veliki uspjeh i domet. Pored obavljanja redovne vjeronauke i vjerskih obreda, dosta je radio i na obrazovanju i odgoju stanovništva. Pošto je govorio više stranih jezika (talijanski, latinski, njemački, engleski i grčki), držao je kurseve stranih jezika, te kao član Savjeta za kulturno-obrazovni program, zajedno sa učiteljicama Stanislavom i Avfonzom Sivjec, dosta doprinio razvoju obrazovanja. Župnik Divić je i osnivač Hrvatskoga kulturnog društva "Napredak" (1925. godine), te organizator niza kulturno-sportskih manifestacija u povodu prigodnih blagdana. Njegov doprinos razvoju Kaknju ogleda se i u organizovanju izgradnje gradske infrastrukture, kada je sve do Drugoga svjetskog rata putem Savjeta za izgradnju vodio glavne radove.

I još jedan kuriozitet: svećenik Divić je u više navrata boravio u Sjedinjenim Američkim Državama, Argentini i Italiji i prvi je u Kakanj 1934. godine donio zvučnu kinokameru. Te godine mu je Vatikansko sveučilište dodijelio titulu monsinjora.

U povijesti kakanjskog školstva ime nastavnika Mihajla Hovanjskog ostat će upisano zlatnim slovima. Rođen je u Tbilisiju (Gruzija), odakle je nakon završenog školovanja emigrirao i 1925. godine došao u Kakanj i zaposlio se u osnovnoj (tada četverorazrednoj) školi u prigradskom naselju Doboj. Odmah se uključio ne samo u redovno obrazovanje učenika već i opismenjavanje starijeg stanovništva. Osnovao je i botanički vrt, iz koga su ostala dva bora. Mnoge sada već starije generacije Kakanjaca pamte ga kao svoga učitelja, prvo iz osnovne škole u Doboju, a onda u samom gradu.

Na temelju odluke Ministarstva prosvjete 1947. godine iz osnovne škole u Doboju premješten je u nižu gimnaziju u gradu. Kasnije je radio i u osnovnoj školi "Ivo Lola Ribar", odakle je 1962. godine i otišao u penziju. Pošto je bio svestran, tu naklonost pokazivao je i u raznim oblastima djelovanja. I danas se njegove fotografije naselja i nošnji ovog kraja mogu naći u publikacijama izdanim u tome razdoblju. Uostalom, malo je znano da se bavio i poezijom, pa je objavio i zbirku pjesama.
Tih, nenametljiv i dobar metodičar imao je veoma prefinjen pristup učenicima, zbog čega su ga svi voljeli. O toj velikoj ljubavi između nastavnika i učenika najrječitije govori i činjenica da su mu nakon njegove smrti (1976. godine) spomenik podigli upravo oni kojima je neizmjerno dijelio znanje, ne samo školsko već i ono životno.

Kako je Kakanj, prije svega, rudarski grad, nekoliko rudara je pronijelo ime grada širom bivše države, ali i svijeta. Bili su u pravom smislu riječi rudari-heroji rada. Oni su svojim radom, snagom svojih mišica i rudarskim znanjem, u neiscrpnoj bici za veću proizvodnju, obarali svjetski rekord u kopanju uglja. Prvo je to pošlo za rukom Risti Mijatoviću, koji je sa svojom brigadom iskopao 354 tone uglja, ali veliku pozornost kasnije je privukao Edhem Škorić, nadmašivši Mijatovićev rekord. I koliko god je prvi rudar-heroj ostao upamćen kao rekorder, njegovo političko forsiranje ipak ne zasjenjuje ni Edhema Škorića, a ni Džemala Ramovića, Abida Hadžića, Iliju Grgića, Marka Kalfića, a kasnije ni Peru Lukendu, čiji je rekord iznosio 622 tone "crnog zlata" u jednoj smjeni. Svojim besprijekornim radom heroji-rudari ostali su sinonim grada i rudnika te su među najzaslužnijima što je "crno zlato" pretočeno u vrijednosti našeg standarda i veličine grada.

Ivana Hornunga, višestranog sportistu, ali iznad svega nogometaša, stariji Kakanjci skloni su upoređivati sa rudarima-herojima. Istina, on je slavu Kaknja pronio nogometnim terenima, a svojim znanjem, upornošću i vještinama izrastao u nogometaša reprezentativca. Mnogi su skloni kazati kako je ovaj nogometaš, ali i trener, svojim dolaskom u Kakanj okrenuo smjer razvoja nogometnog kluba "Rudar" u pravcu zenita. Bile su to do tada najuspješnije godine "Rudara" i najveći mogući dometi. I historijski gol koji je 1958. godine postigao Alojz Šimunac protiv "Zenice" dobrim dijelom je plod Ivana Hornunga. A uz njega su, i zahvaljujući njemu, otkriveni talenti i stasala jedna nedostižna generacija kakanjskih nogometaša.

Među zaslužnim Kaknjacima zasigurno ima i nekoliko direktora Rudnika Kakanj i predsjednika (načelnika) kakanjske općine, koji su svojim idejama, potezima i odlukama doprinijeli bržem rastu grada i općine. Ali je najbolje da svoje mišljenje i ocjene o tome daju relevantni organi.